Kada je 1922. godine gorio turski grad Smirna (Σμύρνη) gorio, izbjeglice koje su bježale od turskog progona nisu ni slutile da će ova velika grčka tragedija ključno uticati na razvoj, podzemnog žanra muzike zvanog rebetiko (ρεμπέτικο).
Turci su prilikom invazije na netursko odnosno nemuslimansko stanovništvo, tjerali Hrišćane (Grke i Jermene) prema obali. Brojno grčko stanovništvo zajedno sa demoralisanom, potučenom vojskom slijevalo se u lučki grad Smirna.
Turisti su bili zapanjeni raznolikošću Smirne. Pripadala je Osmanskom carstvu, ali vrvila različitim kulturama i nacijama: Jermeni, Grci, Englezi, Jevreji…
Jedina naselja pošteđena turskog pokolja bila su ona koja su pripadala Turcima i Jevrejima. Ovaj grad nekada poznat po kulturološkoj šarolikosti, postao je stratište hrišćanskih izbjeglica. Turcima je bilo jedino bitno da očiste grad od neturskog stanovništva, a da bi osigurali da su svi Hrišćani napustili zemlju, odlučili su da zapale grad Smirnu. Zgrade su polili benzinom i grad je gorio punih devet dana, a ljudi nastanjeni i odbjegli od turskog mača, prvobitno su naselili obližnja grčka ostrva. Poslije ih je većina emigrirala u velike gradova gdje je mogućnost zaposlenja bila veća, Atina i Pirej.
Ovaj veliki grčki poraz opisali su mnogi umjetnici, pa i veliki Ernest Hemingvej (Ernest Hemingway) u kratkoj priči “Na keju Smirne” (“On The Quai of Smyrna”).
Kada su se izbjeglice odomaćile na područjima grčkih ostrva i obližnjih gradova, prva stvar koje je proizašla iz tog nemilog događaja je rođenje jednog podzemnog žanra muzike, vezanog uz male lokale imena teke u kojima se pušio hašiš.
Uživaoci hašiša nisu uvijek bili vrsni muzičari, niti su rebesi (svirači i izvođači rebetika) uvijek konzumirali hašiš, ali postojao je izvjestan preklop između ove dvije stvari. Rani rebetiko, upravo onaj potekao od Pravoslavnih izbjeglica, imao je dugačke uvode slične arapskoj i turskoj muzici – taksimi (ταξιμι). Važio je za bitan dio pjesme, a izvodio ga je virtuoz na buzukiju, instrumentu sličnom mandolini (ali dublji) sa ravnom prednjom stranom često ukrašenom sedefima. Taksimi se izvodio dugo, izvođač je često bio pod uticajem hašiša i padao je u svojevrstan trans u velikom emocionalnom zanosu. Poslije taksimija slijedio bi kratak ritmički segment, pa pjesma.
Modalni tip rebetskih pjesama sličan je onima koji se sreću u orijentalnoj muzici, grčkoj Pravoslavnoj crkvenoj muzici i mnogim grčkim narodnim pjesmama. One se ne mogu tradicionalno svrstati kao pripadajuće duru ili molu. One nemaju skale u strogom smislu. Funkcija taksimija bila je između ostalog i da utvrdi raspoloženje i karakter modusa kao i da pokaže sviračevo umijeće u improvizaciji u okviru tradicije.
Snimanjem je taksimi bio značajno skraćivan ili potpuno izbacivan jer je ograničenost vremenskog okvira ploče zahtijevala svedeniji oblik.
Atmosfera u kojoj se izvodio rebetiko uglavnom je bila sjetna, intimna uz koju odrasli grci s brkovima na šestoj čaši recine (grčkog bijelog vina) plaču. Često su za stolom sjedili buzukista, pjevač koji bi koristio kompoli (svojevrsna brojanica sa perlama od stakla ili ćilibara koja se koristila u grčkoj kulturi protiv dosade ili kao distrakcija od pušenja) da održava ritam.
Ako bi situacija bila pogodna nije bila rijetkost da se neko od gostiju, ponesen dubokom tugom pjesme upusti u karakterističan ples zebekiko (ζεϊμπέκικο). Plesač bi ustao, poluzatvorenih očiju, kao u transu i raširenih ruku počinjao svoju tačku. Kako bi ples odmicao pokreti bi postajali složeniji sa naletima agilnosti koji su se odražavali u naglim spuštanjima do poda, skokovima i zaokretima. Ples se izvodio javno, ljudi bi gledali ali se odavao utisak da je u pitanju privatno, introspektivno iskustvo plesača – neka vrsta katarze.
Karakteristični izvođači za rani period rebetika 1920.-ih su Marika Papagika (Μαρίκα Παπαγκίκα) i Jorgos Vidalis (Γιώργος Βιδάλης).
Muzički uticaji ovog perioda su uglavnom turski i arapski ali pošto je Smirna bila kosmopolitski grad sa nekolicinom Italijana, osjeti se i mediteranski duh.
Vremenom je rebetiko počeo da uvodi nove instrumente: baglamu, klasičnu gitaru, klavir, violinu, odnosno instrumente karakteristične za evropsku muziku. Uvođenjem ovih instrumenata postepeno se mijenja i struktura. Najlegendarnija pjevačica, koju su nazivali i kraljicom rebetika je Roza Eskenazi (Ρόζα Εσκενάζυ).
Bitnu ulogu u drugoj fazi igra legendarni Vasilis Cicanis (Βασίλης Τσιτσάνης). Svirao je mandolinu, violinu, buzuki, a za svog života napisao je preko pet stotina pjesama. Ostao je upamćen kao jedan od osnivača rebetika.
Još jedna bitna predstavnica je Sotirija Belu (Σωτηρία Μπέλλου). Život je nije mazio, par puta je bila i u zatvoru, a u njenom glasu se osjeti živopisna istorija koja je od nje napravila pjevačku veličinu kojom se Grci itekako ponose.
Ovaj prvobitno podzemni žanr koji je pripadao mangasima (μάγκες ) (mangupima, nasilnicima) i izvodio se uprkos velikoj represiji i progonu, što zbog tema koje su obrađivali a i zbog loše reputacije muzičara kao problematičnih momaka, vremenom je izmigoljio svoje lice, sada rafinisano i lišeno isključivo “mangupskih, klošarskih” tema. Danas se rebetiko smatra tradicionalnom grčkom muzikom iako je na početku bio zabranjivan i omražen kod autohtonog grčkog stanovništva. Prevalio je dalek put i u većini slučajeva, ako posjetite Grčku i nađete se u nekoj starinskoj Grčkoj kafani, moći ćete iskusiti rebetiko u svoj iskonskom obliku.
Grci su danas jako ponosni na ovaj muzički žanr koji nije sinonim za džabalebarenje i konzumiranje hašiša, već podsjeća na prkos malog čovjeka nad tiranskim autoritetom, a svojim emcionalnim nabojem podsjeća na veliko stradanje grčkog naroda u Smirni.
Nadam se da smo Vas uspjeli animirati da se zainteresujete za ovaj žanr. Internet je pun raznoraznih snimaka do kojih je vrlo lako doći, tako da ako vam se sviđa šta ste čuli u ovom članku, slobodno zagrebite dublje. Sigurni smo da ćete naći još zanimljivih izvođača i numera.
