Čovjek srednjih godina, ogorčen spoljnom politikom Sjedinjenih Američkih Država je tvrdio da Amerika nikad ništa nije dala čovjčanstvu, naravno, ako izuzmemo Holivud. Evropa je centar unuverzuma, tvrdio je moj sagovornik. Povukao me je za jezik. O politici nijesam htio, ali je književnost uvijek bila dugme za moje paljenje.
Ruku na srce, Evropa je bez sumnje najviše dala književnosti. Amerika je od druge polovine XX vijeka, uspjela da iskomercijalizuje sve što je ikada stvoreno na tom parčetu zemlje. Umjetnosti moramo prići bez predrasuda, pa tako i onoj koja je nastala na teritoriji SAD-a.
Taj zadrti čovjek je tražio da kažem još jednu dobru stvar “Made in USA”, osim filmova.
Šta je to dala Amerika?
Drugi svjetski rat je američku teritoriju učinio najpogodnijom za stvaranje umjetnosti. Veliki umovi su najčešće bježali od rata i svega što rat donosi. U Ameriku odlaze mnogi slikari, muzičari, pjesnici, pisci, naučnici… Svoj “evropski” gen siju na drugoj teritoriji. Mada, ne mogu reći da Amerika nije imala svoje velike umove i prije toga.
Kada sam pomenuo Nabokova i Dovlatova, sagovornik je htio da me zadavi. Nakon što se smirio, pomenuo sam jednog od najvećih pisaca svih vremena Tomasa Mana i njegovu sudbinu, vezanu za američko tlo.1
“Dobro, dobro, pusti mi to, ajde, daj još neke velike američke pisce!?”
Edgar Alan Po, Ernest Hemingvej, Vilijam Fokner, Tomas Vulf, Džon Stajnbek, Alen Ginsberg, Volt Vitman, Selindžer, Mark Tven, Skot Ficdžerald, Džek London, Herman Melvil, Emili Dikinson, Robert Frost, Tenesi Vilijams, Artur Miler, T.S. Eliot, Henri Džejms, Čarls Bukovski, Henri Miler, Silvija Plat, Džek Keruak, Rejmond Karver, i moj omiljeni Džon Fante. Mnogih se pritom nijesam sjetio…
Moj sagovornik je bezvoljno klimnuo glavom i nakon popijene kafe otišao bez ijedne riječi.
Ruku na srce, Džon Fante je američki pisac italijanskog porijekla.
Zbog čega Fante? Uvijek sam najviše volio pisce koji se bez ustručavanja bave svojim životom, čeprkaju po prošlosti, uviđaju greške, sjećaju se ljubavi, djetinjstva, roditelja, društva, uspona i padova, spisateljskih pokušaja… pritom sve to pišu savršeno jednostavnim stilom. Fantea volimo jer nam ne daje priče epskih razmjera, već običnu životnu priču, ne daje velike tragedije, već svoje “relativno male” koje su njemu ogromne, ne daje romantične melose, već ljubav običnog čovjeka. Fante riječima slika društvo, ekonomsko stanje, promišljanja mladog čovjeka, dječaka, probleme sa roditeljima (prije svega sa ocem), ljubav prema konobarici ili starijoj ženi, odrastanje, ljubav prema životinjama, prelijepe krajolike, mirise mora, maltera ili pokvarenih riba, prve krađe i prve zarade.
Džon Fante je jedan od pisaca kojem apsolutno vjerujemo i kojeg na koncu volimo. On se ne ustručava da piše o najintimijim stvarima u kojima se moramo pronaći. Skoro svi njegovi romani pripovijedaju o životu Artura Bandinija što je alter ego samog pisca. Sagu o Arturu Bandiniju prate prije svega tri romana i to “Čekaj do proleća Bandini”, “Put za Los Anđeles” i “Upitaj prah”. Ova tri romana su povezana glavnim junakom, iako su u nekim momentima okolnosti drugačije. Treba napomenuti i to da Arturo Bandini nije glavni lik samo u ova tri romana, već i u romanu “Snovi sa Bunker Hila”. Pored toga, Fante uvijek pripovijeda o sebi, bez obzira na to kako se glavni lik zove. Roman “Puna života” je u potpunosti autobiografski, u njemu se čak imena likova podudaraju sa stvarnošću. Fante je jedan od pisaca koji dokazuju da od sasvim obične priče može nastati literarno remek djelo.
Od pisanja romana nije mogao pristojno živjeti, pa je radio i kao holivudski scenarista. Taman kada je mogao postati slavan i uspješan pisac, on dogovara posao oko izdavaštva romana “Upitaj prah” sa izdavačkom kućom koja doživljava finansijski krah zbog neovlašćeno objavljenog Hitlerovog djela “Majn Kampf”. Fante je pisao scenario i za velikog Orsona Velsa, ali zbog velikih troškova taj projekat propada. Volio je ženu sa kojom je imao četvoro djece, čuvena Džojs Fante je i jedna od glavnih likova u romanu “Puna života”. Svoj posljednji roman je potpuno slijepi Fante diktirao svojoj ženi, taj roman se zove “Snovi sa Bunker Hila”.
Džon Fante je izrazito bitna figura u svjetskoj književnosti, ali i prilično zanemarena. On 1935. piše “postmodeni” roman “Put za Los Anđeles”, objavljen tek nakon njegove smrti. Fante nam je dao književnu postmodernu, prije postmoderne. On je 1935. započeo ono što se na svjetskoj književnoj sceni dešavalo tek krajem XX vijeka. Nakon smrti je objavljena i zbirka kratkih priča”Vino mladosti”. Rođen je 1909, a umro 1983. godine, slijep i bez jedne noge.
Fante je omiljeni pisac Čarlsa Bukovskog.
Bukovski kaže: “Jednog dana našao sam neku knjigu, otvorio je, i to je bilo to. Stajao sam i čitao. Ponio sam knjigu do stola. Redovi su glatko klizili stranicama, kao plima. Svaka rečenica imala je sopstvenu energiju. Ta stvarnost svake rečenice davala je stranici život, kao da je nešto urezano u nju. Najzad sam otkrio čovjeka koji se ne boji emocije. Humor i patnja bili su pomiješani sa izuzetnom jednostavnošću. Knjiga se zvala Upitaj prah, a pisac Džon Fante. Da, Fante je snažno djelovao na mene. Nedugo nakon čitanja njegovih knjiga počeo sam da živim sa ženom. Ona je bila veći pijanac od mene i žestoko smo se svađali, a ja bih često vikao na nju: “Ne govori mi da sam kurvin sin! Ja sam Bandini, Arturo Bandini!”
Bukovski je 1979. upoznao Fantea, o tome je napisao: “Sticajem okolnosti, ove godine sam najzad upoznao autora. Ima još mnogo toga u priči o Džonu Fanteu. To je priča o užasnoj sreći i užasnoj sudbini, o rijetkoj i urođenoj hrabrosti. Jednom će biti ispričana, ali osjećam da on ne želi da je ispričam na ovom mjestu. Ali reći ću da je put njegovih riječi i put njegovog života isti: snažan, dobar i topao.”
Nekad nije loše upustiti se u razgovor sa ljudima koji su ogrezli u čvrstim i neosnovanim stavovima. Šta da dodam? Ne slušajte mene, poslušajte Bukovskog i čitajte velikog Džona Fantea.
1. Nabokov, Dovlatov i Man su tri velika pisca koja su veliki period svog života provela u Americi. Interesantno je to da je Nabokov, uprkos ruskom porijeklu pisao na engleskom jeziku i za sebe govorio da je američki pisac.
Piše: Amar Mulabegović
Naslovna fotografija: Billion Photos / Shutterstock.com
