Kada sam 2015. godine godine bila u Budimpešti, iznenadila me činjenica da stan u kom sam boravila nema vrata na toaletu!
To nije bio iznajmljen stan, već živući prostor jednog mladog čovjeka rođenog 1996. godine koji živi sa roditeljima. To je činilo situaciju još bizarnijom, jer se na pragu umjesto vrata nalazila kratka bijela zavjesa. Znači da je pojam privatnosti bio prisutan u njihovoj porodici, ali očigledno je prisnost prevladala.
Soba za ručavanje bila je mala sa lamperijom i mnoštvom porculanskih figurica i slika mađarskih sela, odajući osjećaj toplog istočnoevropskog doma sa zaštitnički nastrojenim roditeljima.
Ne znam da li je ovaj incident sa vratima toaleta neki čudni običaj u mađarskim domovima, ali je svakako doprinijeo mojoj percepciji ovog šašavog naroda. Kao da činjenica da imaju jezik ugrofinskog proijekla nije dovoljno začuđujuća, sad još i odsustvo vrata na toaletu!
Zato me nije mnogo iznenadila vijest o težini ovog specifičnog naroda.
Ne samo da su poznati po alkoholizmu nego važe za narod sa najvećom stopom samoubistava u Evropi.
U potonjem imaju dugu tradiciju i mnogi umjetnici, političari i arhitekti su okončali na ovaj sumoran način. Ipak jedna pjesma sadrži u sebi tračak ove tragične istorije, pjesma koja je bila zabranjivana i navodno tjerala ljude na samoubistvo. Mnogo je mračnih, misterioznih događaja vezano za ovu pjesmu, a čak je i njen tvorac okončao skočivši sa zgrade u sopstvenu propast.
Da bismo u potpunosti shvatili emocionalno i duševno stanje mađarskog naroda u periodu nastanka ove kompozicije, moramo se prvo pozabaviti istorijskim kontekstom.
Mađarska je potpisivanjem Trianonskog sporazuma 1920. godine izgubila sedamdeset posto svoje teritorije, a to je direktno uticalo na moral stanovništva. Teška ekonomska situacija koja je uslijedila dovela je do teškog duševnog stanja i ljudi su masovno upadali u tmurna i žalosna raspoloženja. Kao da se nad Mađarskom nadvio crni oblak koji je ljude tjerao na sulude radnje autodestrukcije i samoubistava.
Da stvar bude gora, na vlast je došao Mikloš Horti (Horthy Miklós). Svojom nacionalističkom politikom tjerao je židove i nemađarsko stanovništvo sa teritorije Mađarske.
Tu dolazimo do našeg Reže Šereša (Rezső Seress) i njegove neslavne kompozicije “Tužna Nedjelja” (“Gloomy Sunday”, na mađarskom “Szomorú vasárnap”) ili prvobitnog naziva “Kraj svijeta” (“Vége a világnak”).
Pjesma je prvobitno napisana kao klavirska kompozicija, u Parizu 1932.-e gdje se mladi kompozitor krio od mađarskih fašista koji su bili na usponu u njegovoj zemlji matici. U to doba, svijetom je harala velika ekonomska kriza. Velika depresija bila je pustoš za ljudske džepove, ali i umove. Zbog toga je Reže Šereš imao poteškoća da nađe izdavačku kuću voljnu da štampa njegovu kompoziciju. Prvo su je odbijali pod izgovorom da je melodija previše tmurna i mračna, a onda bi osuli paljbu po tekstu, tvrdeći da bi mogao da demorališe ionako napaćeni narod.
Ovako je izgledao prvobitni tekst preveden sa mađarskog:
“Tо je jesen, a pоžuteli listоvi nabreknu
Ljudska ljubav je umrla na zemlji.
Jesenski vetar jeca sa tužnim suzama
Mоje srce ne čeka na nоvi izvоr i bez nade.
Uzalud plačem i patim uzalud
Оdvratni i pоhlepni ljudi …
Ljubav je umrla!
Кraj sveta, kraj nade
Gradоvi umiru, srapeline se igraju.
Ljudi sa crvenоm krvlju na raznоbоjnоj livadi.
Mrtvi su na putu.
Reći ću vam jоš jednоm u tišini:
“Gоspоdine, ljudi su lоši i greše …”
Кraj sveta!”
Konačno, godinu dana docnije, nakon što je objavljena kao partitura, jedan mađarski pjesnik imena Laslo Javor (László Jávor) napisao je drugi tekst za pjesmu. Inspirisan raskidom sa svojom tadašnjom djevojkom, pjesnik je u tekst pretočio svu svoju tugu i bol. Ova verzija postala je popularna i služila kao primjer mnogim budućim muzičarima koji su otpjevali svoju verziju:
“Tužna nedelja sa stоtinu belih cvetоva
Čekaо sam svоju dragu hramsku mоlitvu.
Nedeljni jutarnji san
zamah mоje žalоsti se vratiо bez tebe;
оd tada tužnо uvek u nedelju,
suza je mоje piće, jedem tugu …
Prоšle nedelje, draga mоja, dоđi
biće sveštenik, kоvčeg, gavran, žalоst.
Tu je i cvetni dvоrac, cvet i kоvčeg.
Cvetna stabla pоd mоjоm stazоm pоslednja;
Mоje оči će biti оtvоrene da me vide pоnоvо
Ne bоj se mоjih оčiju, mrtav sam …
Tо je jesen, a pоžuteli listоvi nabreknu
Ljudska ljubav je umrla na zemlji.
Jesenski vetar jeca sa tužnim suzama
Mоje srce ne čeka na nоvi izvоr i bez nade.
Uzalud plačem i patim uzalud
Оdvratni i pоhlepni ljudi …
Ljubav je umrla!”
Pjesma je prvi put adaptirana za engleski jezik u izvedbi Hala Kempa (Hal Kemp) 1936. godine sa tekstom koji je napisao izvjesni Sem Luis (Sam Lewis).
Potom je pjesmu snimio američki crnac, Pol Robson (Paul Robeson). Međutim pjesma doživljava svoj vrhunac tek kad se u muzičkim krugovima ustabili kao džez standard i kad je obradi slavna američka džez muzičarka Bili Holidej (Billy Holiday).
Upravo ova verzija pjesme nailazi na oštru osudu BBC-ja koji je zabranjuju pod izgovorom da šteti moralu vojnika. Međutim, ništa nije moglo da se ispriječi između slušaoca i ove jezive melodije. Našla je svoj put do ušiju mnogih napaćenih duša i tu i počinje začudna legenda o pjesmi. Naime u ovom periodu između dva rata, kada su ljudi bili podložni mentalnim izmaglicama, desio se niz samoubistava širom Evrope, Amerike, ali pogotovo Mađarske.
Postoje izvjesni izvori koji govore o tome da se niz samoubistava upravo desio posredstvom ove pjesme i da su u par navrata ljudi išli da se utapaju držeći partituru “Tužne nedjelje”.
Prvi zabilježen slučaj samoubistva uz ovu pjesmu je kada je mađarski obućar, izvjesni Jozef Keler izvršio samoubistvo, sa oproštajnom ceduljicom na kojoj je pisalo “Gloomy Sunday”.
Od tad su se širom Evrope dešavala samoubistva, a scenario je gotovo uvijek bio isti: pjesma “Tužna nedjelja” bi svirala tokom nemilog čina ili bi u oproštajnom pismu bio napisan tekst ili naziv pjesme.
Kada su pitali tvorca kompozicije kako se osjeća povodom rastućeg broja samoubistava povezanih s njegovom kompozicijom on je rekao da je sav svoj bol i tugu pretočio u tu melodiju, da je sasvim moguće da su ljudi to prepoznali i uz njegov bol odlučili da prožive svoj, makar i zadnji put. Nažalost, nesretnik je okončao svoj život bacivši se sa prozora svog stana u Parizu.
Nije ni čudo što su se decenijama kasnije muzičari iznova interesovali da obrade ovu numeru.
Uživajte i nemojte učiniti ništa glupo!
Naslovna fotografija: obuda.hu
