Tek smo ušli u drugi mjesec 2019, a jedan film nas je već napatio.
Već smo se izvinjavali zbog „Velvet Buzzsaw“, sada moramo ponovo. Kada je izašao trejler za novi film Dena Gilroja (Dan Gilroy), posuli smo se internetskim pepelom i priznali da u pitanju nije jedan od najiščekivanijih trilera ove godine, kako smo prvobitno procijenili, već jedan od horora zbog kojih smo nestrpljivi.
Sada moramo da se izvinjavamo ponovo, jer je „Velvet Buzzsaw“ izašao na Netflix i shvatili smo da je u pitanju prvenstveno – komedija, i to iz podvrste parodija. I, eto, ti izvini još jednom, a s tobom ćemo, Gilroje, popričati…
To šta je on tačno napisao i režirao ostaje nepoznanica i u prvoj trećini filma. Prikaz savremenog svijeta visoke umjetnosti, u kojem zamišljeni pogledi na umjetnička djela skrivaju snove o sopstvenoj slavi, isprazno krupne fraze služe samo pumpanju cijene i zgrtanju prihoda, a oko novih talenata intereždžije oblijeću kao lešinari spremni da s leševa nekadašnjih umjetnika otkidaju dio po dio i prodaju za basnoslovne iznose, u toj prvoj trećini zaista može da skrene na bilo koju stranu.
Gilroj tu gradi većinski poznate, ali dovoljno harizmatične likove i mrežu njihovih suprotstavljenosti, te u pravo vrijeme stiže i do tačke „pravog početka“ – smrti usamljenog, anonimnog, misterioznog umjetnika, čijih radova se dokopaju ljudi iz preduge prethodne rečenice.
Od tog trenutka „Velvet Buzzsaw“ poprima jasniji pravac kretanja, a ova recenzija mogućnost da naiđete na poneki spojler.
Kako se već iz trejlera naslutiti dalo, ljudima koji stupe u kontakt sa djelima nepoznatog Vetrila Diza vrlo brzo počinju da se dešavaju natprirodne, opasne, strašne stvari. I tu „Velvet Buzzsaw“ počinje da luta kao mladi Šaban iz svoje pjesme.
Želeći da istovremeno bude cinična drama, kreativan horor, napeta misterija i pametan triler, „Velvet Buzzsaw“ je pomalo od svega, ali ništa od toga dovoljno.
U dramskom segmentu je Gilroj vjerovatno najkonstantniji, uspijevajući da kroz visoku dinamiku provuče nenametljivi razvoj svojih ključnih protagonista, poput scena „u ogledalu“ sa Morfom i Džozefinom. Zahtjevni horor fanovi, međutim, nikada ovaj film neće prihvatiti u svoj žanr, jer koliko god scene stradanja bile ispunjene podtekstkom, daleko su od ozbiljne horor vrijednosti i potpuno su predvidive.
Upravo predvidivost ovom filmu oduzima svu vrijednost misterije, jer bekgraund svog tajnovitog umjetnika istražuje samo onoliko koliko mora, a kada glave počnu da lete, ne prestaju, pa u jednom trenutku shvatiš da je pred tobom još sat vremena sigurnih smrti, a na tebi samo da vidiš kako ih je Gilroj osmislio. Tu film pada u vodu i kao triler, s tim da svoju dozu pameti uspijeva da zadrži u spretno karikiranim dijalozima i snažno metaforičnim scenama, u čemu bi ljubitelj umjetnosti mogao da pronađe dovoljno šarma da mu oprosti većinu drugih grešaka.
Pristojno baratajući kamerom, a suviše očekivano muzikom, „Velvet Buzzsaw“ se uglavnom oslanja na estetiku svog art svijeta, njegovih naglašeno pretjeranih persona i kvalitetno osmišljenih eksponata, da stvori svoj ambijent. Polovičan je njegov uspjeh i u glumačkoj dimenziji, jer sve mikro i makro bravure ponovo genijalnog Džejka Džilenhala (Jake Gylenhaal) nailaze, recimo, na nedovršeni posao Zoi Ešton (Zawe Ashton), u pojedinim scenama potpuno sfušeren.
Najmanje fokusiran od svih Gilrojevih ostvarenja („Nightcrawler“, „Roman J. Israel, Esq.“), „Velvet Buzzsaw“ će upravo zbog djelimičnosti u svemu teško pronaći svoju publiku. Filmu u čijoj se suštini sukobljavaju umjetnost i biznis i u kojem, za razliku od stvarnog života, stradaju ovi drugi, a ne prvi, najbliži su upravo ljudi koji, poput Rodore Hejz, umjetnost nose u sebi, na sebi i oko sebe. Međutim, i oni će primjetiti da je i kao parodija na ovu temu „Velvet Buzzsaw“ osjetno slabiji od, recimo, skorašnjeg „Kvadrata“ („The Square“).
Na kraju, ključna prednost „Velvet Buzzsaw“ je u tome što, opet suprotno od svojih likova, sebe ne shvata preozbiljno. Pristupiš li mu i sam tako, mogao bi dobiti dva sata artističkim duhom ispunjene, Džilenhalom obilježene i pokojom sitnom genijalnošću ukrašene zabave, kojoj ćeš, ipak, teško poželjeti da se vratiš.
Naslovna fotografija: Claudette Barius / Netflix
