Nakon 15 godina pauze od poslednjeg albuma „Miss Muerte” (2004) i punih 39 godina od prvenca „No Questions Asked” (1980) legendarni heroji L.A. pank scene 80-ih, The Flesh Eaters, na opšte izenađenje imaju novi studijski album.
Predvođeni svojim neuništivim frontmenom i jedinim stalnim članom od 1978. godine Krisom Dijem (Chris D.), ovi pioniri američkog panka i garažnog roka su u periodu od četiri decenije isprekidane i rastrzane karijere stvorili devet albuma, promjenili 17 članova benda i stekli kultni status kod svih ljubitelja pravovjernog rok zvuka.
Novi album snimljen je u superpostavi benda (odgovornoj i za remek djelo iz 1981. godine “A Minute to Pray, Second to Die”), koju osim Krisa zaduženog za vokalne partije, čini muzički krem L.A. scene 80-ih: gitarista Dejv Alvin (Dave Alvin) i bubnjar Bil Bejtmen (Bill Bateman) iz “The Blasters”, saksofonista Stiv Berlin (Steve Berlin) iz “Los Lobos” i dva člana kultnih “X” basista Džon Di (John Dee) i bubnjar Di Džej Bounbrejk (D.J. Bonebrake) plus Krisova stara saradnica i bivša supruga Džuli Kristensen (Julie Christensen) kao prateći vokal, poznata još po radu sa Leonardom Koenom (Leonard Cohen).
Redom vrhunska imena, unaprijed su obećavala još jedno remek djelo iz garažne radionice The Flesh Eatersa, što se bez većih problema i ostvarilo kada je album ugledao svjetlost dana.
Karakteristično ogoljena i sirova produkcija, žestoka svirka benda, mračna atmosfera i Krisov unikatno poderani bariton uz prepoznatljive stihove u stilu, koji je neko davno slikovito opisao kao “predivni krvavi kolaži sastavljeni od B-filmske demencije, uličnog kriminala, meksičkog katoličanstva i Dionizijanske poetike pankerskog udarca čizmom”, donijeli su (ne)očekivano iznenađenje na početku godine, od strane benda, koji je po mnogima već odavno bio stvar rokenrol istorije.
U skoro sat žestoke muzike spakovano je ukupno 11 numera, dvije potpuno nove pjesme, tri obrade i šest novih verzija starih pjesma benda. Album otvara nova pjesma „Black Temptation“, koja vozi na sporom gitarističkom rifu i dramatičnom dvoboju muškog /ženskog vokala, da bi se u finišu priključio i zarazni saksofon s kojim pjesma ulazi u kataklizmičnu završnicu na dalekom tragu „Gimie Shelter” estetike, a od toga teško da može bolje.
U sličnom stilu nastavlja “House Amid The Thickets”, pjesma koja se prvi put pojavila na izdanju “Ashes Of Time” (1999,) ovdje obogaćena raspojasanim saksfonom i nešto sporijim, ali nikako manje uzbudljivim ritmom, dok se za ekspresivnost Krisovog vokala mora pronaći neki novi izraz jer epiteti histerično ili divlje ne prenose dovoljno slikovito ono što se čuje na albumu.
Bend se na trenutak vraća pank korijenima kroz rasplesanu verziju „My Life To Live” sa albuma „Forever Came Today“ (1982), koja danas zvuči kao moćna rok stvar, stvorena da podigne stadion na noge, iako se to nažalost, naravno nikad neće desiti.
Triling obrada na albumu otvara ubitačna verzija klasika “The Green Manalishi” iz ranih (i najboljih dodao bih) bluz dana benda “Fleetwooda Mac”, u teškom valjajućem ritmu i mračnim bluz rifovima uz Krisovo zvjersko pjevanje, koje na momente zvuči kao Ozi Ozborn koji pjeva bluz, da bi nova „veselija“ verzija pjesme „Miss Murete“ sa istoimenog povratničkog albuma iz 2004. godine uz razigrane udaraljke Di Džeja, ubitačni saksofon i Džuli na vokalu, koja daje savršen kontrapunkt Krisovom režanju, uslovno rečeno spustila loptu malo na zemlju i dala prijeko potrebni predah nakon žestoke prve polovine albuma.
Istraživanje tamnih bluz voda sa pankerskim stavom i rokerskom energijom svih svirača u sastavu ponovo se nastavlja u sjajnoj „The Youngest Profession” sa posebno brilijatnim radom Dejva Alvina na gitari i novim „divljanjem“ Stiva Berlina na saksofonu, dok se Kris kreće po vokalnim tragovima Džima Morisona (Jim Morrison) i Igi Popa (Iggy Pop)
Druga obrada na albumu jeste „Cinderela“ klasik pionira garažnog roka „The Sonics“, koja je ovdje odsvirana upravo onako kako se ona jedino može svirati – brzo, masno i sirovo! Novi povratak u rane dane benda dolazi sa novim verzijama numera “Pony Dress”, orginalno snimljene davne 1979. godine i “The Wedding Dice” (takođe album „Forever Came Today” iz 1982), koje i dalje imaju onaj žestoki uličarski pank štimung, dodatno pojačan saksofonom i zapaljivom ritam sekcijom, te vokalnim doprinosom Džuli. Kratki kurs sjajnih obrada drugih autora na ovom albumu zatvara verzija “She’s Like Heroin To Me”, pjesme koju je napisao pokojni Džefri Li Pirs (Jeffrey Lee Pierce) iz ništa manje čuvenih The Gun Club sa njihovog debi albuma „Fire Of Love“, koja je u ovoj verziji dirljiva i iskrena posveta Krisovom ispisniku i bratu po oružju kada je u pitanju naglašena sklonost ka autodestrukciji, odsvirana bez velikih intervencija i sa dužnim poštovanjem prema sirovom šarmu orginala.
Album se završava onako kako i počinje, sa drugom orginalnom numerom na albumu i treba li reći, ništa manje kvalitetnom.
Ovaj put to je 13-minutni rok ep “Ghost Cave Lament”, mračna Krisova poetska odiseja po sopstvenoj burnoj prošlosti praćena sporom gotik – džez – bluz svirkom „Mesoždera”, u kojoj ponovo briljira Stiv Berlin na saksofonu, dok Kris jeca i cvili za mikrofonom isporučujući sjajne stihove poput „The love that I steal is fuel for this madness”… Postavljajući još jedan spomenik sopstvenoj muzičkoj genijalnosti i odmetničkom životu, zapaljivom spoju koji ga je možda koštao velike karijere po standardima muzičke industrije, ali kvalitetu muzike snimljene u proteklih 40-ak godina, teško je ozbiljno prigovoriti. Posebno nakon remek djela poput albuma „I Used To Be Pretty”, visoko postavljenog izazova ostatku ovogodišnje muzičke produkcije.
Naslovna fotografija: Frank Lee Drennen / The Flesh Eaters PR
