Vijest o aristokratkinji u Italiji koja je koristila desetine ljudi kao kmetove na svojoj farmi, u doba kada je bilo kakav oblik ropstva odavno iskorijenjen i zakonom zabranjen, nije doprla do većine nas u Bosni, ali je stigla do Aliče Rorvaker (Alice Rohrwacher) koja je pisala i režirala film “Lazzaro felice”. Upravo ta priča poslužila je kao početna ideja za njeno treće dugometražno ostvarenje.
Ovaj film se može podijeliti na dva dijela, prvi koji se može opisati surovo realističnim i drugi u kom neorelizam poprima neke karakteristike mistike i magije, pa bismo ga čak mogli nazvati magičnim realizmom. Baš ova njegova karakteristika pokazuje hrabrost režiserke koja spaja naizgled nespojivo i što je najzanimljivije, radi to veoma uspješno.
Glavni lik je priprosti i dobroćudni Lacaro. Njega igra Adriano Tardiolo koji je u svijet filma zalutao kao što je njegov Lacaro zalutao na Inviolatu, farmu na kojoj radi zajedno sa još tridesetak ljudi. Kako markiza De Luna, vlasnica Inviolate, ugnjetava svoje podređene, tako oni sami ugnjetavaju Lacara koji bez pogovora izvršava sve zadatke koje mu daju. I pored svega toga, Lacaro je srećan i do kraja filma ostaje nerazjašnjeno da li to tako zato što je jednostavno toliko prost i priglup ili zato što ima odlike sveca. Međutim, sa krajem filma, shvatite da to i nije toliko bitno.
“The Florida Project” – Vjerujete li i dalje u srećan kraj?
Osim markize, kmetova sa Inviolate, predradnika i njegove kćerke, izdvaja se još jedan lik, markizin sin Tankredi. Igra ga Luka Čikovani (Luca Chikovani) koji sa svojom bouvijevskom pojavom tek ne pripada na ovom zastarjelom imanju. On donosi dašak savremenosti koji nam pokazuje da se ipak ne radi o nekom toliko prošlom vremenu. On donosi i nemir na farmu, te naposlijetku, nesvjesno, postaje odgovoran za Lacarovu nesreću kojom počinje drugi dio filma.
Naime, tokom velike oluje, Lacaro pada sa litice, zasigurno u svoju smrt. U njegovom otsustvu, policija stigne na Inviolatu i odvede njene nastanjenike u Rim, koji je u neposrednoj blizini. Tu realizam preuzima fantazija. Lacaro se budi nepromijenjen, nepoznat broj godina kasnije. Inviolata je sada ruševina, napuštena od njegovog nestanka. Kako bi pronašao svoje prijatelje, on se otisne na put do grada. Nakon dosta tumaranja, Lacaro pronađe svoje prijatelje koji su, čini se, prešli u drugi oblik ropstva. Na margini društva, siromašni i sami, bore se za preživljavanje kako znaju i umiju, a kapitalističko društvo ne pokazuje milosti ni prema njima koji u njemu nisu živjeli.
Na ovaj način, režiserka je prikazala dvije različite ere socijalne i ekonomske eksploatacije.
Jedna od najimpresivnijih stvari u vezi sa vođenjem ovog projekta je odabir glumaca. Od Adriana koji zaista ima anđeosko lice, preko Serđija Lopeza (Sergi López) koji unosi dašak komedije u čitav film, pa do besprekornog odabira mlađih i starijih verzija ostalih stanovnika Inviolate. Rad režiserke sa njima je besprekoran, naročito ako se uzme u obzir da većinu glumačke postave ne čine školovani glumci.
Fotografija Helene Luvar (Hélène Louvart) je takođe jedna od fantastičnih stavki ovog ostvarenja, a njeni kadrovi su toliko prelijepi da ćete im oprostiti svaku grešku koju film ima.
Dramaturški, ima tu propusta. Radnja je poprilično spora, što se na trenutke osjeti u negativnom smislu. Budući da se radi o jednoj alegoriji, podcrtavanje koje se u par navrata jasno vidi je u potpunosti suvišno.
Ipak, i pored tih nedostataka, ovo ostvarenje ostavlja snažan utisak. Utisak da društvo uvijek nađe način da nastavi dalje i evoluira, ne uvijek u pravom smjeru, dok su stvari poput iskrene dobrote neshvaćene ili još gore, potpuno zanemarene i eksploatisane. Taj utisak je ono što izdvaja ovo ostvarenje u moru drugih koji samo pokušavaju to da prenesu. I taj utisak je ono što ga je dovelo na listu najboljih 5 filmova iz 2018. godine časopisa The New York Times.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
