Kad se slegla prašina oko NIN-ove nagrade, drugarica me je pitala za mišljenje o finalistima. Nijesmo širili priču, sve smo sveli na dva romana.
Mislim da je nagrada otišla u prave ruke, Tabašević je odličan, konačno nešto drugačije na našem jeziku.
Onda sam pitao nju za mišljenje.
“Zabluda Svetog Sebastijana’ je odličan roman, stvarno to mislim, velika priča, jezički savršen, nekako je brz, ne znam kako bih ti to drugačije opisala, imam osjećaj da je napisan za tri sata”, odgovarala je kroz smijeh. Onda se uozbiljila i dodala: “Mada je moj favorit bio roman ‘Uhvati zeca’, bila sam presrećna kad sam vidjela da je ženski roman bio u najužem krugu.” Zborila je ponosna feministkinja.
– Nijesam baš siguran šta to znači kada se neki roman odredi kao ženski?
“Pa napisala ga je žena i glavni likovi su žene”, odgovorila je.
– Da, i?
Da budemo jasni, ne postoji ženski roman, kao što ne postoji muški roman. Takve odrednice vraćaju u djetinjstvo i budu ogledalo dječijim tvrdnjama da je plava muška boja, a crvena ženska. No, kad smo već kod toga, romani u kojima su glavni likovi žene mogu biti posebno interesantni muškarcima. Mnoge “zabranjene teme” su na stranicama takvih romana servirane bez imalo ustezanja. Dakle, raščistili smo problem ženskog romana.
“Okej, shvatila sam da ne postoji ženski roman, ali je ovaj bio moj favorit upravo zbog toga što sam ga vidjela kao svoju priču, priču u kojoj je žena u centru pažnje, žena koja djeluje bez puno ustručavanja. Vidi, erudicija mi nije jača strana, ispravi me ako griješim, ali mislim da pisci naših, to jest našeg jezika veoma, veoma rijetko pišu romane u kojima je glavni lik žena, pa valjda je i kod nas XXI vijek. Čak se ne sjećam našeg romana u kojem sam čitala dijalog između dvije ili više žena”, kazala je veoma ubjedljivo.
Nijesam to mogao da osporim, kao što nijesam mogao da se sjetim romana na našem jeziku u kojem sam čitao dijalog žena, a da ne pričaju o muškarcima. Lana Bastašić je ipak, izgleda, probila led. Kako da vas ubijedim da nijesam ironičan ako napišem da nikad nije kasno?
Roman prati strukturu romana Kerolovog remek djela “Alisa u zemlji čuda”. Dakle, svjesni smo činjenice o strukturi, svjesni smo toga da roman nije napravio vezu samo sa Direrovim zecom, već i onim iz romana Luisa Kerola. Svjesni smo da zemlja u kojoj su odrasle junakinje zapravo jeste zemlja čuda, onda nas ta prenaglašena svjesnost dovodi do zaključka da poređenje romana “Uhvati zeca” sa “Alisom u zemlji čuda” ima debelo opravdanje. Lanu Bastašić dovode još u vezu sa Elenom Ferante, ako je razlog tome tema prijateljstva između dvije glavne junakinje, onda je to nedovoljno. Pored toga, vjerujem da poređenje sa izvrsnom savremenom napuljskom spisateljicom zbog sličnosti tematike, nije nešto što bi izazvalo naklon onoj manje poznatoj. No, da ne dužim sa komparacijama.
Uhvati zeca nije samo roman o ženskom prijateljstvu. Tematika obuhvata period rata i odrastanja dvije djevojčice/drugarice u ratom zahvaćenoj Banjaluci. Sara ne pripovijeda samo o sebi i svojoj drugarici Lejli koja je promijenila ime u Lela zbog okolnosti koje je donio rat. Sara pripovijeda o društvu, porodici, mentalitetu stanovnika koji je uzrokovan promjenama i označiteljima koji idu uz samog čovjeka: ime, religija, mjesto življenja, izgled… Roman o identitetu, ženskom prijateljstvu, djetinjstvu, odrastanju, ratu, odjednom postaje road trip priča koja prati Sarine i Lejline dogodovštine i dijaloge na putu od Mostara do Beča. Put ih vodi u Beč iz razloga što je Lejla javila Sari (koja srećno živi sa momkom u Dablinu), da je njen brat Armin živ, te da ih čeka u glavnom gradu Austrije (Armin je nestao tokom rata, a onda se pojavio u Beču poput dues ex machina i pokrenuo čitavu priču). Sara je kao djevojčica bila zaljubljna u Armina, pritom je podložna padanju na Lejline manipulativne trikove. Tokom većeg dijela putovanja ćute ili drsko raspravljaju. Tu do izražaja dolaze malo upitni stilski moment kojima se opisuje noć, poneki krajolik ili situacija. Mada, ako znamo da je Sara, koja je naratorka i ne baš uspješna pjesnikinja, onda te rečenice djeluju čak funkcionalno.
Mora se istaknuti činjenica da je karakterizacija likova u romanu odlična, te da su Sara i Lejla likovi koji se ne mogu lako zaboraviti. Njihovi portreti su crtani oštrom linijom koja je duboko urezana u papir. Sarin lik je od onih kojima vjerujemo i zbog pripovijedanja u prvom licu često je poistovjećujemo sa autorkom romana. Sve dok vjerujemo onome što čitamo, kvalitet ne dovodimo u pitanje.
Interesantno je pomenuti vezu između prve i posljednje rečenice romana. Prva počinje malim slovom, a posljednja ne završava tačkom. Ako sastavimo posljednju i prvu rečenicu (ili djelove rečenice) dobićemo jednu kompletnu, koja kaže: “Rekle su mi: samo sam htjela da počnemo ispočetka.” Ovo romanu daje uokvirenu formu, i taman što smo završili “rečenicu” bez tačke, sjetimo se da okrenemo prvu stranu jer tamo ima nešto što ne počinje velikim slovom. Rečenica pored toga što zaokružuje roman, ima i funkciju koja pokreće čitaoca da zaista počne ispočetka.
Lana Bastašić odlično barata semiotikom pa mnogi motivi, detalji i situacije imaju dodatnu težinu kao metafore/alegorije. Zec je lajt motiv, pored njega su tu plastične/gumene patke u stanu Lejline prijateljice, Titova slika, modrice na Lejlinom tijelu… zatim obilazak muzeja AVNOJ-a, situacija u kojoj Sara zaluta u polju kukuriza, tajno posmatranje majke kako ždere na terasi, Beč kao krajnje odredište, bacanje iskorištenog tampona kroz prozor automobila i tako dalje, i tako dalje.
“Jesi li primijetio da u Vladimirovom i Laninom romanu neki likovi imaju ista imena? Pored toliko hiljada slobodnih imena, a i, kol'ko se sjećam, oboje pišu o slici Josipa Broza Tita… Nekako kao da se nadovezju. Misliš li da je to slučajno?”, pitala je.
Odvažno sam odgovorio da ništa nije slučajno, a onda sam je pitao ono što bih i sve vas:
– Misliš li da je Bosna i rat u toj zemlji izlizana literarna tema?
Brzo je odgovorila: “Ne znam, to je interesantno pitanje, ogroman broj romana obrađuje temu rata u BiH, u toj grupi ima odličnih knjiga, vjerovatno je malo izlizano, mada Lani to nije primarna tema.”
Trebaju li nam novi ratovi da bismo napisali nove dobre romane?
“Uhvati zeca” je prvijenac Lane Bastašić, mnogi kažu da pisac drugim romanom potvrđuje sebe. Ako njen drugi roman bude jednako dobar, onda će ona biti odlična spisateljica. Vladimir Tabašević je pokupio zlatnu, a Lana Bastašić definitivno zaslužuje srebrnu medalju (NIN-ovu nagradu).
Piše: Amar Mulabegović
Naslovna fotografija: bukmarkic.com
