Prije nekoliko mjeseci internet je preplavio hajp oko (tada) nove Netfliksove serije “The Haunting of Hill House”, a kako nisam neki ljubitelj hajpa u tim razmjerama recenzija ove serije stiže nekoliko mjeseci kasnije, ali nadam se ne i nekoliko mjeseci prekasno.
Krenimo od činjenica. Ovdje se radi o tehnički veoma kvalitetnom televizijskom djelu. Scenografija, fotografija i dramaturgija su na zavidnom nivou i nije ni čudo što se radi o jednoj od najhvaljenijih serija prošle godine, koja i danas ima visoke ocjene na stranicama kao što su IMDB i Rotten Tomatoes. Još jedna bitna činjenica jeste da i ovaj projekat ima svoje mane, te se neće svima svidjeti.
Početak serije je poprilično konfuzan. Čitav koncept baziran je na skokovima u prošlost koji prikazuju traumu koja se desila porodici Krejn tokom jednog ljeta koje su proveli u “Hill kući” prije mnogo godina. Ostavljam prostora i tome da tokom gledanja prve epizode nisam bila skoncentrisana, ali tu se baš nije znalo ko pije, a ko plaća. Jasno je bilo da se miješaju prošlost i sadašnjost, te da su u pitanju neki duhovi. Ruku na srce, za prvu epizodu, možda je to i dovoljno. Ono što me oduševilo još u toj prvoj, konfuznoj epizodi, jeste to što nisu išli na klasične džamp skerove (jump scares) i ne prikažu vam prijetnju u istom trenutku kada i sam lik postane svjestan iste, već vidite prijetnju zajedno sa likom. Možda najbolji primjer ovoga jeste kada mlada Nel vidi duha “Bent Neck Lady” iznad kreveta.
Uz to, kao neko ko je imao iskustva sa paralizom sna, mogu da kažem da ova scena savršeno prikazuje šta se dešava u takvim trenucima.
Nakon klimavog početka, serija nastavlja sa dvije brilijantne epizode koje su razlog zašto trebate da je pogledate. U pitanju su peta epizoda koja nosi naziv “The Bent Neck Lady” koja je savršen primjer fantastično izvedene kružne dramaturgije i koja u svojih pedesetak minuta riješi svu konfuziju koju ste do tada imali. Ultimativni Aha momenat koji će vas iznenaditi i oduševiti. Druga epizoda zove se “Two Storms” i slijedi nakon gore pomenute. U ovoj možete vidjeti maestralan rad kamere i predivnu fotografiju. Zbog ove epizode napravili su set čitave dvospratnice čije su prostorije potpuno uvezane tako da bi se kamera mogla nesmetano kretati. Sa samo nekoliko, veoma dobro skrivenih rezova serija nastavlja da priča priču kroz prošlost i sadašnjost, što je čini još fascinantnijom.
Na žalost, nakon ove dvije epizode, kvaliteta priče opada i dovodi nas do ne tako zadovoljavajućeg kraja, koji se čini previše srećnim u odnosu na mračan ton čitave sezone.
Još jedan pokazatelj dobre dramaturgije je činjenica da svako od Krejn potomaka u odrasloj verziji predstavlja jednu od faza tugovanja (poricanje, ljutnja, pogađanje, depresija i prihvatanje). Sa druge strane, još jedna loša stvar je što nisu svi glumci koji tumače uloge odraslih Krejn potomaka, na istom glumačkom nivou. Sjajno je to što je postava mladih verzija potomaka Krejn dorasla zadatku i oduševljava iz epizode u epizodu.
Ono za šta im se takođe mora skinuti kapa je cjelokupna atmosfera jer su zaista postigli da vam se tokom gledanja uvuče strah u kosti. Bilo da ste svjesni prisutnosti duhova u kadovima ili samo nazirete njihovo prisustvo, jasno je da se u svakom momentu može desiti nešto neočekivano što će vas pomjeriti iz sjedišta.
Kreator i režiser serije, Majk Flanagan (Mike Flanagan), fenomenalno je odradio svoj posao i svoju viziju prenio na ostale članove kreativnog tima koji su zaista napravili imspresivno djelo na nekoliko nivoa. Ipak, kao i sve ostale stvari u životu, ni ova nije savršena, ali to ne znači da ne možemo uživati u njoj bez obzira.
