Njen život i rad u novoj izložbi: “Frida Kalo (Kahlo): “Appearances Can Be Deceiving” (“Izgled može da vara”)
Mnogi od njih stoga često posežu za varijantama u kojima kultivišu misteriju upravo iz razloga da se ne moraju pravdati i objašnjavati šta, kako, zašto… Ali odboj od tog puštanja da te drugi upoznaju dolazi u konflikt sa željom za komunikacijom i (samo)ekspresijom, željom za pripadanjem i ljubavlju.
Frida Kalo, jedna od najvećih umjetnica (i umjetnika) XX vijeka, nam upravo daje prostora da razmislimo o ovom paradoksu. Poznajemo je. Volimo je. Izložbe uporno pristižu. I neizbježno, zamislimo i pomislimo da je i poznajemo.
Ali to nije tako.
Njenji život i rad su predstavljeni na novoj izložbi “Izgled može da vara”, u Bruklinškom muzeju. Druga, manja, je postavljena u Bostonu, naslovljena sa “Frida Kalo i popularna umjetnost” (“Frida Kahlo and Arte Popular”).
Bruklinška je postava upravo o tome koliko se ona učinila drugima vidljivom i poznatom. Ali i, jednako tako, kako je izbjegavala “sramotu” bivanja previše poznatom. Ukratko, dakle, radi se o misteriji.
Podrazumijeva 10 Fridinih slika, koje su inače vlasništvo jednog njemačkog kolekcionara, a pršte od haljina, nakita i slično – koje su rijetko gdje do sada bili izloženi u svijetu – sa još bezbroj fotografija. Dakle, jednako se radi o Fridi i njenim modnim izričajima, kao i o fotografiji i slikarstvu, pa i modi, uopšteno.
Uostalom, da li ste ikada vidjeli neku njenu fotografiju koja nije zanosna? Ova je dakle izložba puna upravo takvih fotografija. Datiraju još od ranog djetinjstva pa do kasnih životnih dekada, i podsjećaju nas upravo na njenu sposobnost fasciniranja ljudi, čak i znatno prije nego je počela da stvara svoje nevjerovatne self-portrete.
Postala je slavna veoma rano, kada je imala tek 22 godine, nakon udaje za Dijega (Diego) Riveru, tada već uveliko poznatog slikara. Ostatak je života provela u njegovoj sjeni.
“Zaključak do kojeg sam došla je da sam u svemu griješila… U ovih 10 godina koliko živimo zajedno samo sam ti prouzrokovala probleme i nervirala te. Počela sam da slikam, i slike su beskorisne, sem možda meni i tebi – da ih kupiš – jer niko drugi neće”, pisala mu je.
I koliko je ovo bilo bolno za pročitati, upravo znajući da je ona bila bolja umjetnica?!
Bolja, ne zato što je popularnija sada, niti zato što je bila talentovanija od njega, ili zato što je njen rad plodotvorniji. Ne! Bila je bolja jer su njeni radovi imali tu hitnoću i specifičnost, koja je njegovim djelima u potpunosti nedostajala.
Riverin je rad poput političkog govora: Gubi se u pokušajima da dosegne do širih društvenih masa, ma do svakog pojedinačno. Frida je, s druge strane, empatična isključivo prema sebi.
Njena ju je rana slava uputila nekom čudnom putanjom. Fotografisali su je neki od tada najpoznatijih fotografa, za časopise poput Vogue-a, Time-a i Vanity Fair-a. Ali bili su zainteresovani za nju zbog tadašnjeg Meksika, i njegove politike; bili su zainteresovani za Dijega; bili su zainteresovani čim vide nju sitnu pored kolosalnog Dijega… Pa kako neće biti zainteresovani?
Ali iznad svega – voljeli su njen stil, harizmu i energiju, koje su za oko fotografa bile izuzetno, gotovo opipljivo, erotični.
“Amerima se zaista dopadam, primjećuju moje haljine i ešarpe”, pisala je majci iz San Franciska. “Vilice im padaju kada ugledaju moje lančiće, i svi slikari žele da im poziram.”
Njihov značaj za Fridu, i njezin modni izričaj, je postao jasan u 2003. godini, kada je za javnost otkriven njezin garderober, te je zabljesnulo živahan kolorit.
Među njima su bile i vezene bluze (njih 16), 25 sukanja iz domorodačkog i matrijarhalnog Tihuana društva.
Frida, ne samo da je slikala sebe u ovim kostimima, već se i javno pojavljivala u njima. Dugo se čak nagađalo da je to radila da udovolji Riveri (bili su članovi Komunističke partije i promoteri meksičkog kulturološkog nasljeđa). Ali te 2003. ta se teorija raspršila.
Fridu su privlačili autoportreti, njena manipulacija sobom i svojom ličnošću, ali kao proizvod sopstvenog bola.
Pored raznovrsne garderobe, te 2003. godine neđena su mnoga ortopetska pomagala. Čitava jedna sekcija. Kao podsjetnik da nikako ne možemo, i ne smijemo da razmišljamo o njoj, i pokušavamo da zagrebemo pod površinu njene umjetnosti, a da se ne upoznamo sa njenom boli.
Njena bol. Ne tvoja. Ne moja.
“Bol je uvijek nova za onoga ko ju okusi, ali izgubi svoju originalnost za one oko njega. Svi će se navići na nju sem mene”, napisao je u XIX vijeku Alfons (Alphonse) Daudet (koji je to dobro znao).
Bol je uvijek svježa i nesaopštiva. Lomi samu sebe i sprečava sve pokušaje vraćanja onog dosljednog sebe. A samim tim uništava želju za tim da te neko (svi) razumije.
Boli je, dakle, bilo. Od šeste godine. Stanje na njenoj desnoj nozi se uporno pogoršavalo tokom života. U jednom su joj trenutku morali amputirati pste, a 1954. i nogu iznad koljena.
Sa 18 ju je zadesila velika patnja. Bila je u autobusu kada je električni tramvaj udario u isti. Nekoliko ljudi je nastradalo, a ona… Slomljena joj je kičma (na tri mjesta), noga (18 fraktura), desno stopalo joj je smrskano, jedno rame iščašeno, karlična kost slomljena (na tri dijela), bok i vagina probodeni željeznom šipkom…
Zašto ponavljamo ove (iole) poznate stvari? Pa vjerujemo da se brka sa prividnim bolom i njegovim viđenjem, i da je zanemareno pored njenog statusa ikone. Tako da možemo da nastojimo da ju razumijemo. Ali samo da nastojimo.
Dok je slikala, nije bila ikona. Bila je skormno ljudsko biće, žena, ćerka, sestra i supruga. Bol je bila konstantna, živjela je “umirući polako”, kako je naveo jedan njen prijatelj.
Ali je zato, jednako tako, bila – iako ju je beskrajno puta izdao – beznadežno zaljubljena u život.
Da li iko može da sumnja u to, kada pogleda njene slike?
Frida je htjela isto što i svi – život. Još života. Više života.
I da, htjela je da je upoznamo. A možda je od toga još više htjela da izbjegne taj “sram” da je znamo kao ikonu, Dijegovu ženu, pa čak i žrtvu.
Slikala je, kao i svi veliki umjetnici, iz mjesta čistog paradoksa.
Samo je na taj način mogla da pokaže ono što je zaista bila: krhka, snažna, jedinstvena – Frida.
Izvor: LOLA magazin
Priredila: Nataša Bursać
Naslovna fotografija: Shutterstock.com
