Trideseti rođendan je Akademija proslavila svečanom ceremonijom 26. marta 1958. godine. Napokon je uspostavljen svrsishodan odnos s televizijom i od tada Akademija preuzima finansiranje ali i zaradu od emitovanja dodjela nagrada Oskar. Iz tog razloga je svečanost bila upotpunjena velikim brojem filmskih zvijezda, neki od kojih se nikada prije nisu pojavili na televiziji. Naravno, osim onih koji su u protekloj deceniji napustili ovaj svijet, kao što su veterani dobitnici Oskara Heti Mekdanijel (Hattie McDaniel), Volas Biri (Wallace Beery), Al Džolson (Al Jolson), Volter Hjuston (Walter Huston), Lajonel Barimor (Lionel Barrymore), Emil Janings (Emil Jannings), Vorner Bakster (Warner Baxter) i veliki Bogart (Humphrey Bogart), kao i Džejms Din (James Dean). Svijet ne bi bio fer mjesto da se uporedo s tim nisu rodile i neke buduće zvijezde koje će popunjavati zvjezdano filmsko nebo i do današnjeg dana, nabrojimo samo neke – Mišel Pfajfer (Michelle Pfeiffer), Šeron Stoun (Sharon Stone), Gari Oldman (Gary Oldman), Alek Boldvin (Alec Baldwin), Endi Mekdauel (Andie McDowell), Anđela Baset (Angela Basset), Kevin Bejkon (Kevin Bacon), ali i Madona!!! Svi rođeni 1958. godine!
Naslovna fotografija: Magazines – Augusta University
MOST NA RIJECI KVAJ (THE BRIDGE ON THE RIVER KWAI)
Režija: Dejvid Lin (David Lean)
Uloge: Vilijam Holden (William Holden), Alek Gines (Alec Guinness), Džek Hokins (Jack Hawkins)
Nagrade: sedam Oskara, od toga za najbolji film, režiju i glavnog glumca (Alek Gines)
Japanski logor za ratne zarobljenike u južnoj Burmi, vrijeme rata, 1943. godina. Usred džungle, daleko od svijeta, japanski zapovjednik logora, puk. Saito ( Sesue Hajakava), naređuje da svi saveznički zarobljenici, mahom Britanci i poneki Amerikanac, imaju raditi od jutra do mraka na izgradnji mosta preko rijeke Kvaj, kako bi u kratkom roku povezali željezničkom prugom Rangun i Bangkok te ubrzali japansko osvajanje Burme. Britanski pukovnik Nikolson (Alek Gines) se poziva na Ženevsku konvenciju, po kojoj se oficire ne bi trebalo posmatrati kao običnu vojsku, i odbija narediti svojim oficirima da učestvuju u fizičkom radu. Naravno, svi su odmah zatvoreni, a pukovnik Nikolson je ostavljen danima u metalnoj kutiji da skapa pod nemilosrdnim Suncem. Povremeno ga obilazi medicinski oficir Klipton (Džejms Donald) koji je jedina spona između dva pukovnika. Američki pomorski oficir Širs (Vilijam Holden) je užasnut britanskom arogantnošću i uspijeva pobjeći iz logora, iako je puk. Nikolson strogo zabranio bijeg i zaprijetio čak vojnim sudom. Širs teškom mukom dospijeva do Šri Lanke, gdje se liječi u britanskoj bolnici, ali ga pronalaze britanski komandosi i naređuju mu da se ima vratiti nazad s nekoliko dobrovoljaca sa zadatkom da unište most na rijeci Kvaj. U međuvremenu, dva pukovnika u logoru uspiju doći do rješenja – Japanac, u nevjerici kakvog ludog Britanca ima ispred sebe, oslobađa Nikolsona kako bi ovaj lično vodio izgradnju mosta, pošto među oficirima ima inžinjeraca sa građevinskim iskustvom. Nikolson se zainati da će sad napraviti perfektan most, kakav Japanci nikad ne bi mogli izgraditi, i taj most iz dana u dan postaje njegova opsesija. Do te mjere opsesija da, kada svane dan da komandosi miniraju most u trenutku kad preko njega treba preći prvi voz pun japanskih oficira i uglednika, sam Nikolson pokuša sabotirati akciju svojih ljudi. Dolazi do tragedije u kojoj zbog Nikolsona izginu skoro svi glavni učesnici filma.
Režiser Dejvid Lin, prije ovog filma totalno nepoznat u Holivudu, je uspio napraviti remek djelo nespojivih dijelova – antiratnu tragičnu komediju sa tužnim hepiendom. Scenario je napisan po knjizi francuskog pisca Pjera Bulea, koji je bio ratni zarobljenik na Tajlandu i pisao je o kolaboracionističkim francuskim oficirima koji su pokušavali preživjeti rat u zarobljeništvu. Odmah na početku se nameće pitanje – da li su Britanci zaista toliko arogantni da i u zarobljeništvu za oficire traže da pijuckaju čaj u pet u hladu na verandi, dok im vojska skapava radeći na užeženom mostu? Logično bi bilo da ista vojska linčuje takve oficire. Ne, ovi im likuju i obožavaju ih. Kad Nikolson preuzme komandu na gradnji mosta, vojska ga sluša, svi kao jedan. Poderani marširaju na posao i s posla, zviždućući poznati marš iz filma (koji je originalno marš iz 1914. godine zvan „Marš pukovnika Bugija“). Da li je to inat, da li urođena britanska nadmjenost, pokušaj nadmoći u svakako teškoj situaciji u kojoj se svi zajedno nalaze, tek oni svi zaista žele izgraditi najbolji most koji će Japanci vidjeti. Čak se trude da most bude gotov u roku kako bi Japan što prije osvojio Burmu i postao još jači. To vas donekle uvuče u njihovu subjektivnu priču, ali komandosi dolaze, objektivno rat se u svijetu i dalje vodi i Japanci bi trebalo da budu poraženi, u čemu Nikolson sa svojom zarobljenom vojskom uopšte ne pomaže, čak dapače. U posljednjim momentima filma, u kojima se akcioni obrat odigrava u tri minute, nakon što se dva i po sata kuha pred vašim očima, ne znam da li ima neko ko istinski ne mrzi Nikolsona! Alek Gines je majstorski dočarao lik staromodnog, poludjelog oficira koji živi u suludom svijetu imperijalističke hegemonije nad Indijom. Koliko ga mrzite, toliko ga i žalite, no kad su u pitanju ljudski životi izgubljeni zahvaljujući njemu, nisu vam jasni njegovi postupci. Vilijam Holden je tipični Amerikanac tog perioda, slobodouman i željan zabave i života, no ipak tragično završi zahvaljujući Nikolsonu. Sesue Hajakava je sjajan kao ponosni sin japanskog carstva koje propada dok zbunjeno gleda zapadnjački način života koji će zamijeniti njegov skladni, starinski stil.
I konačno, najbolji i jedini neutralni lik u filmu je medicinar Klipton, koji sve posmatra sa strane, pomažući gdje može kako bi iole održao Nikolsona u psihičkoj ravnoteži. Kad sve ode dođavola i voz se skrši u tužnom hepiendu nad leševima oficira i vojnika, kamera prati Kliptona koji se drži za glavu i u nevjerici ponavlja riječi: „Ovo je ludilo! Ludilo“. Tim riječima Klipton, kao jedini razuman lik u filmu, zaokružuje svu tragediju, (a može i komediju) rata (nasilja, inata) kao sredstva za ostvarivanje bilo kakvih ciljeva. Koliko god uzvišeni se oni činili u datom trenutku.
