Oko jedne stvari ljubitelji filma nikada se neće dogovoriti – kad je tačno ovoj industriji nestalo inspiracije.
Fanovi klasika kao iz topa će ispaliti „još osamdesetih“, drugi će okriviti trilerske devedesete, treći pomenuti istorijske spektakle ranih dvijehiljaditih, četvrti uprijeti prstom na 3D i Marvel… Isto tako će se većina ljubitelja filma odmah usaglasiti da je inspiracije, prosto, nestalo, kada god i zbog čega god (mada je odgovor na ovo drugo, manje-više, svima jasan).
I onda se tu nerijetko potegne jedno „ali“ i iza njega konstatacija da se sve rečeno odnosi samo na Holivud, ali ne i na evropski i svjetski, takozvani world cinema film, taj bastion sve originalnosti, duše i artističnosti koje su brda nad Los Anđelesom davno mijenjala za vile pokraj Malibu plaže.
O (ne)tačnosti ove tvrdnje razglabaćemo naširoko nekom drugom prilikom, a neka tema za sada ostanu „Hladni rat“ („Zimna wojna“) i „Roma“, filmovi koji su prošle godine potvrdili ili opovrgli ovu tezu.
Na „Hladni rat“ i „Romu“ su mnogi gledali kao na kosmičku antitežu crnopanterovskim fiktivnim epopejama, boemskorapsodičnim spektaklima prema (djelimično) istinitim događajima i zvijezdorođenim romantičnim rimejkovima. Unaprijed, nakon nesporno fenomenalnih trejlera, Pavlikovski (Pawel Pawlikowski) i Kuaron (Alfonso Cuaron) u zvijezde su okivani zbog umjetničke vrijednosti, specifičnosti i originalnosti, da bi na kraju publici predstavili dva filma koje je ona odgledala nebrojeno puta.
Priznajmo sebi, priče o burnim ljubavnim vezama u još turbulentnijim (post)ratnim vremenima i one o urušavanju jednog društva ispričane kroz oči diskriminisane posluge gledali smo u toliko navrata da ih se ne možemo svih ni sjetiti, a neke od njih su bile i dobro izvedene. Ali, priznajmo sebi i to da ćemo ih drage volje gledati iznova, kada god ih jedan režiser spakuje na kvalitetan, stilizovan i emotivan način.
A ovdje su to uradila dvojica.
Obojica su svoje filmove smjestili u epohe, proželi ličnim sudbinama i oblikovali kao počast korijenima.
Šezdesetjednogodišnjak iz Varšave je „Hladni rat“ smjestio u baš te decenije, a inspiraciju za ovu baladu pronašao u romansi svojih roditelja. Priča o kompozitoru, dirigentu i pijanisti upotrazi za novim članovima kulturno-umjetničkog društva koje će slaviti poljsku muzičku i plesnu tradiciju upravo je to – proslava poljskog folklora na velikom platnu. Istovremeno, razvojni put tog kolektiva i njegovih pojedinih članova idealan je poligon za prikaz socijalnih i političkih previranja u Poljskoj toga vremena, lica i naličja poljske emigracije, ali i stavova koje Pavlikovski ima o pojedinim poglavljima istorije svog naroda. Upravo ovi elementi su scenaristički najvrijedniji, ma koliko Joana Kulig (Joanna Kulig) i Tomaš Kot (Tomasz Kot) bili uvjerljivi i u okosnici koja se tiče njihove nesrećne ljubavi.
Ista je stvar i sa scenarijem pedesetsedmogodišnjaka iz Meksiko Sitija, u kome su od odnosa sluškinje i njenih poslodavaca značajnije bočne priče – od ležerne bogataške streljane na hacijendi izvan grada do fatalne pucnjave kontrarevolucionarnog pokreta Los Halkones usred gradske vreve. Dok je Pavlikovski naziv odabrao prema istorijskom periodu, Kuaron je svoje djelo imenovao kao gradsko predgrađe u kojem je odrastao, prožimajući ga i drugim biografskim elementima. Iako je načelno „Roma“ posveta rodnom gradu i osvrt na njegovu crno-bijelu prošlost, činjenica da je u pitanju prestonica i jedno od najvećih naselja na svijetu daje mu i mnogo veću, nacionalnu širinu, te se i u tome izjednačava sa „Hladnim ratom“.
Obojica su šareno perje prepustili drugima, ne zaboravljajući, ipak, ni na tren da je njihova umjetnost vizuelna.
Tako je oskarovski dvojac u potpunosti odbacio boje. Hipsterski trik za postizanje vještačke artističnosti, kažu neki, i možda su donekle u pravu. Međutim, kada su DC, Marvel, Disney i toliki drugi zaposjeli gornju granicu vizuelnog, takmičeći se u šarenilu i intenzivnosti slike, okretanje drugoj krajnosti radi izdvajanja iz mase i naglašavanja nekih drugih tonova činjenično je mudar potez.
Kuaron je tom poslu prišao megalomanski, insistirajući na zapanjujućoj širini i skoro slikarskoj ljepoti kadrova, stvarajući fascinantne scene koje bi se mirne duše mogle isjeći, izraditi u velikom formatu i povješati o zidove prestižnih galerija. Bilo da njegova Kleo riba pločnike ili juri djecu po plaži, da se za nerede pripremaju Ferminovi saborci u brdima ili specijalna policija na ulicama, da plamti požar na Novu godinu ili se djeca igraju na krovu, Kuaron nas smješta baš tu, u svoj mizanscen, da razjapljenih usta i iskolačenih očiju razgledamo oko sebe, ne vjerujujući šta sve i koliko toga vidimo.
Pavlikovski je, sa druge strane, izabrao dubinu prije širine. Režiser i kinematograf Lukaš Žal (Lukasz Žal) stvorili su pregršt impresivnih, kompleksnih i efektnih kadrova u formatu 4:3 i u raznim ambijentima – na plesnim podijumima, na ulicama Pariza, u razrušenim seoskim crkvama… Odluka da se ide sa 4:3 suzila je fokus gledaoca na suštinu, pružajući Pavlikovskom prostor da se poigrava slojevima scenografije, kretanjem kamere i preciznom montažom, bilo da prikazuje tenziju između Zuzane i Viktora ili naboj performansa pred salom punom „drugova članova“, budućih disidenata i dvostrukih agenata.
Obojica su potom posegli za zvukom, kao najboljim džokerom.
Nakon što otvori „Hladni rat“ pjesmom trojice seljana i prije nego ga zatvori tišinom u jednako oronulom ruralnom ambijentu, Pavlikovski nas fenomenalno vodi kroz svoje ostvarenje posredstvom muzike. Uz lajtmotiv u vidu prekrasne tradicionalne pjesme „Dva srca“ („Dwa serduzska“), koja zašiva dijelove filma u jednu čvrstu cjelinu, svakim aranžmanom nas dublje uvlačeći negdje između dvoje ljubavnika, tu je ritam rasplesanih nogu, bluz zadimljenih birtija, čak i prekrasno izvođenje naše „Svilen konac“. U stišnjenom crno-bijelom pravougaoniku i priči svedenoj na sudbine dvoje protagonista, upravo ova posvećenost muzici daje onu širinu i raskoš kojima „Hladni rat“ izbjegava hermetičnost i eventualne padove koncentracije u gledalištu.
Kuaron se, opet, usmjerio ka ambijentalnom zvuku. Postarao se da, ne samo čujemo, već i osjetimo svaki detalj, od snage borbenog pokliča i plačnog jecaja, do zloslutnosti čizama koje marširaju i granja koje pucketa u požaru. Svjestan koliko dobar posao je obavio, ne samo u ovom segmentu, Kuaron je na poklon donio i muzički album pjesama inspirisanih „Romom“. Na njemu možemo čuti imena poput Beka (Beck) ili Peti Smit (Patti Smith), ali i, recimo, „When I was Older“ u izvođenju mlade zvijezde Bili Ajliš (Billie Eilish), u kojoj upravo neki od pomenutih ambijentalnih tonova izrastaju u muzičku umjetnost.
I tako, na kraju, dobismo dva odlična filma koji jesu spasili filmsku 2018. godinu.
Istina, oba filma bez neke velike, unikatne, prosvjetljujuće ideje u svojoj srži ili nikada viđenog, game-changing pristupa u njenom pakovanju za ekran. Da li će neki u tome vidjeti potvrdu propasti filma i osuđenost na reciklažu onoga što su Vels (Orson Welles) i Tarkovski (Andrei Tarkovsky) činili još prije pola vijeka, čak i od najcjenjenijih autora današnjice? Vjerovatno.
Ipak, oba filma sa ličnim autorovim pečatom preko čitavog kadra, sa lijepo oblikovanom cjelinom uz krasne detalje i sa osjetnom, iskrenom, pamtljivom emocijom koja ih izdvaja od ostalih, pa i jednog od drugog. Ako je to i najviše čemu se možemo nadati u skorijoj budućnosti, malo li je?
Naslovna fotografija: Netflix / Kino Świat / Diaphana Films / Curzon Artificial Eye
