Stiven King (Stephen King) je izuzetno bogat stvaralac, čiji opus pokriva od čistih drama, preko psiho trilera, tinejdž horora, do SF-a i fantazijskog romana strave i užasa.
No, ono na čemu je izgradio svoj tron u domenu žanrovske proze „strave i užasa“, je vješto građenje atmosfere, način na koji dočarava užas (kako fizički tako i mentalni) te način na koji razrađuje likove.
Na koncu vam bude jasno, Kingovi romani savršeno demonstriraju njegovu sposobnost da pokaže kako smo sami izvor najužasnijeg horora.
I onda, kada znate da je sam Stiven King više puta izjavio da je ovo njegovo najstrašnije djelo, svakako da to utiče na vaša očekivanja. Očekivanja koja, ugred budi rečeno, nisu opravdana prvom adaptacijom, kojoj je pomanjkavalo svega, ali najviše – umjetničkog kvaliteta. Gotovo da je uopšte nisam doživjela kao horor. Opet očekivanja ili se samo protokom vremena promijenila i percepcija „užasnog“? Mislim da je odgovor negdje između.
No svakako nije začudila odluka produkcije kuće Di Bonaventura Pictures, da publici 30 godina nakon prve ekranizacije ovog Kingovog romana, ponudi mogućnost da se stvari pogledaju iz drugog rakursa, i ovaj put pod režiserskom palicom Kevina Kolša (Kevin Kölsch) i Denisa Vidmajera (Dennis Widmyer).
Ta dva imena su bila razlog prelaska ovog filma iz kategorije „reciklaža“ u kategoriju „iščekivano“.
Očekivanja. Opet.
Zamoren od noćnih smjena i potresnih prizora u bostonskom Urgenom centru, Luis Krid čiji lik tumači Džejson Klark (Jason Clarke), sa porodicom seli u malo mjesto u saveznoj državi Mejn. U potrazi za mirom i porodičnom idilom, porodica Krid doseli u kuću, nadomak koje se nalazi prometna cesta kojom jure kamioni.
Na gotovo, samom početku vidimo posmrtni marš za uginulog ljubimca, koji predvode maskirani klinci. Zaintrigirana onim što je vidjela, kćerka Eli (Jeté Laurence) zaluta u obližnju šumu tražeći povorku klinaca, pri čemu otkriva lokalno groblje kućnih ljubimaca na kojem djeca decenijama sahranjuju svoje ljubimce. Nakon male nezgode, tu upoznaje i komšiju Džuda Krendela (John Lithgow), koji ubrzo postaje i kućni prijatelj porodice Krid.
Pokušaj prikrivanja smrti mačka Čerča na opasnoj cesti od djece, kao rezultat nesposobnosti samih roditelja da se suoče sa smrću zbog ličnih trauma koje nose, otvara novo poglavlje u životu ove porodice.
Kada komšija dr Kridu otkrije tajnu da se u neposrednoj blizini groblja kućnih ljubimaca nalazi misteriozno mjesto, koje vraća mrtve u život – on prihvati da tu sahrane mačka. No, po njegovom povratku, dr Krid shvati da se mačak nije vratio isti.
Kada na istoj cesti pogine i njegova kćerka, Krid u nemogućnosti da prihvati gubitak i tragediju koja je zadesila njegovu porodicu, putujući crnom rijekom, odluči da djevojčicu sahrani na istom mjestu koje je vratilo život njihovom ljubimcu. I netom nakon toga, shvati da je napravio neoprostivu grešku, te pokrenuo zlo koje neće stati dok njegovu porodicu ne uguši u tragediji koju su započeli buneći se protiv prirodnih zakona.
Iako su fanovi ovog Kingovog romana mahom protestovali sluteći da je dio scenarija izmijenjen (jeste), može se reći da je to najbolja odluka koja je donesena kada je u pitanju ova verzija „Groblja“. U suštini, razlika je u tragičnom finalu, u kojem inicijalno gine sin porodice Krid, trogodišnji Gejdž. U novoj verziji iz 2019. godine, pogine osmogodišnja Eli.
Zamjena djeteta koje umire i oživljava u filmu, inherentno mijenja narativ između romana Stivena Kinga i rimejka iz 2019. godine. Demonska opsjednutost trogodišnjeg sina porodice Krid kao element zapleta, daje Kingovom romanu i filmu iz 1989. godine dozu iščašenosti, ali i malenu Eli čini daleko interesantnijim likom time što nam nagovještava da ima određene ekstrasenzorne sposobnosti.
Ali vidjeti trgodišnjaka koji izgovara neke u toj mjeri uznemirujuće stvari, nije samo neprikladno, nego na momente i banalno. Prosto, psihologija osmogodišnjeg djeteta pruža daleko više mogućnosti, počevši od toga da bi dijete u tom uzrastu moglo da shvati da je mrtvo i šta mu se tačno desilo na putu.
No, ako su već odlučili da promijene tok dešavanja u priči, onda su mogli više da obrate pažnju na razrađivanje interesantne pozadiske priče o Lusovoj supruzi, Rejčel Krid koju tumači sjajna Ejmi Sejmc (Amy Seimetz), a koja je rezultirala njenim paranoičnim strahom od smrti koji je i više nego značajan detalj u čitavoj konstelaciji stvari. Dakle, lik gospođe Krid je nedovoljno eksploatisan.
Nepotrebno je iz čitave priče isključen i odnos Rejčelinog oca i Luisa, koji nam na momente sugeriše da je to suština njegovog osječaja inferiornosti i prikrivnog bijesa, koji se javlja kao rezultat nametnutog osjećaja da kao glava porodice nije u stanju da se pobrine o sigurnosti njenih članova.
Tu je i priča komšije Džuda. Tek pred kraj saznajemo da na indijanskom groblju nije sahranjen pas, kako je primarno rekao Luisu, nego njegova žena, koja mu nikada nije oprostila to što joj zbog vlastite sebičnosti nije dozvolio da „pređe na drugu stranu“.
Dakle, moja osnovna zamjerka ide u pravcu toga da se film previše posvećuje mitologizaciji zemlje koju je kupila porodica Krid, umjesto fenomenalnim pozadinskim pričama koje su u fokusu djela Stivena Kinga. Mislim da su te priče mogle da budu mnogo bolje eksploatisane i da bi rezultat bio efektniji.
Pohvale idu gotičkoj estetici maglovite močvare, koja je na momente prenaglašena nestvarnom količinom magle (čak i za mjesto koje glasi za prokleto), ali i dalje interesantna.
Muzika, kao stari saradnik filmova iz žanra horora i ovaj put je odradila fenomenalan posao pri stvaranju atmosfere, postepenom građenju napetosti i određivanju raspoloženja i kao takva čini ogroman dio identiteta ovog filma. Na tome možemo zahvaliti Kristoferu Jangu (Christopher Young), koji je muzički stvorio horore poput „Egzorcizma Emili Rouz“ („The Exorcism of Emily Rose“) i „The Grudge 2“.
Za horor, ovo je tek na momente strašan film. Da budem preciznija, u posljednje dvije trećine filma konstruisane su sjajne scene koje nas vraćaju izvornom horor kontekstu.
Da sumiram, film na interesantna način testira sitem vrijednosti i uvjerenja gledaoca, čineći da se zapitamo o vlastitoj sebičnosti i tome šta bismo uradili kada bismo se i sami našli u situaciji da ostanemo bez bližnjih, a da pri tome imamo mogučnost da ih vratimo. Kao takav, „Groblje kućnih ljubimaca“ predstavlja tragičan podsjetnik na tugovanje, porodičnu traumu i vjerovanje u život poslije smrti.
Naslovna fotografija: IMDb
