Heroja danas nema!
Neki će reći da ih nikada nije ni bilo! Pošto, ako je neko heroj za mene, ili moj narod, ne mora biti heroj drugima. Ako u herojima vidimo opšte dobro, dobro za sve, onda je teško reći da ih istorija pamti mnogo. Svi imamo pravo da nekoga smatramo velikim, dobrim, hrabrim, moćnim, na koncu svojim herojem, ali šta on predstavlja drugima?
Herojem je u antičkoj Grčkoj smatran bog, polubog, onaj čiji su majka ili otac bili božanstva Herakle, Tezej, Kastor… Danas kada kažemo heroj, obično mislimo na junaka, čovjeka istaknute hrabrosti, morala, sposobnosti…
Ko su antiheroji?
Ako kažemo da je antički period dao prve antiheroje, nećemo pogriješiti. Šta drugo su bili Tantal, Sizif ili Prometej?
Kada govorimo o antiherojima, logično pitanje bi bi bilo da li oni podrazumijevaju postojanje heroja? To jest da li su oni suprotnosti koje isključuju drugu stranu, poput dobra i zla, bijelog i crnog, lijepog i ružnog, toplog i hladnog?
Često u fiktivnim, ali i stvarnim okolnostima u isto vrijeme postoje i djeluju oni koje možemo smatrati herojima, ali i oni koje smatramo aniherojima. Mnogi bi rekli da u mirnodopskim vremenima nema heroja, mada imamo pravo da tvrdimo suprotno. Ono što je sigurno je to da antiheroju nijesu bitne okolnosti, dovoljno je da se njegov karakter razlikuje od profila arhetipskog heroja.
U Merriam-Websterovom rječniku definicija antiheroja glasi: „U umjetnosti, antiheroj ili antiheroina je generalno protagonist čiji karakter se barem po nekim osobinama razlikuje od profila arhetipskog heroja, i na neki način istom može da posluži i kao antiteza. Značenje riječi je dovoljno široko da može da podrazumijeva i antagoniste, koji, za razliku od arhetipskih negativaca, često pokazuju osjećanja ili kvalitete vrijedne divljenja”.
Neke stvari se definitivno moraju razjasniti! Antiheroj nije isto što i glavni negativac! Antiheroj ne mora biti neko ko se bori protiv dobra, ili protiv glavnog junaka, ili neko ko samo tek tako radi nered, pravi probleme, ubija, kuje zavjere, mrzi… Antiheroj ne mora biti psihopata, ubica, bezosjećajno stvorenje… U tom slučaju bi se radilo samo o negativcu i ničemu više.
Antiheroji najčešće nose određene traume iz djetinjstva, kriju porive svog “negativnog” djelovanja, ili je jednostavno njihov pogled na svijet drugačiji, a njihov etički kodeks se poprilično razlikuje od opšte prihvaćenog. Ono što je prihvatljivo u njihovom svijetu je nešto na šta mi nijesmo navikli, jer je najčešće sva pažnja usmjerena na one kojima dižemo spomenike.
Veoma bitan momenat u mom sazrijevanju je bilo zatvaranje Kamijevog Stranca nakon posljednje tačke. Prolaženje kroz faze o razumjevanju glavnog lika (antijunaka) Mersoa je bilo jednako seriji šamara nakon koje sam postajao sve svjesniji. Kako to da lik koji ubije Arapina baz opravdanog razloga nije nagativac? ili kako to da lik koji apsolutno ravnodušno govori o smrti svoje majke nije flegmatik? Stranac je lektira, vjerujem da ste svi prošli kroz to štivo i studiozno se bavili njime. Ako razumijete Mersoa neka vam to ne bude za ponos, a ako ga ne razumijete, potrudite se! No, Stranac nije tema ove kolumne.
Zbog čega volimo antiheroje? Pa zbog toga što su bliski nama, sa svojim manama i manje istaknutim vrlinama. Antiheroji, poput nas padaju na moralne izazove, više su prokleti nego sveti, često su izopšteni iz društva, marginalizovani, okolina ih ne razumije – ne uklapaju se… Antiheroji ne prikrivaju svoje nagone, često su ironični, cinični, uvijek pesimistični i skeptični. Jednostavno rečeno, antiheroji su više ljudi od heroja.
Dostojevski, Kami, Sartr, Sabato… Dostojevskog smatraju tvorcem antiheroja/antijunaka. Kada je trebalo stvoriti lika koji je Rus, iz perioda književnog realizma, onda je to često bio antijunak, ne samo kod Dostojevskog… Ako govorimo o filozofiji/književnosti egzistencijalizma, onda su Kami, Sartr i Sabato u prvom redu. Egzistencijalizam se prevashodno bavi čovjekom i njegovim problemima. Prihvatimo li tezu da “egzistencija prethodi esenciji”, a nakon toga pročitamo Stranca, Iza zatvorenih vrata, Mučninu, Molou, Tunel i O junacima i grobovima, pozabavimo se likovima tih djela, shvatićemo koliko nas put do esencije pretvara u antijunake.
Sve ovo nam jasno kazuje da antiheroj nije prisutan samo u superherojskim/antihetojskim filmovima, stripovima, knjigama. Antiheroju nijesu potrebne super moći, nije mu potrebno oružje… Dovoljno je da to bude lik sveden na frojdovski id. Recimo da bi Kinaski, kao alter ego Bukovskog bio sasvim adekvatan primjer. Možda će nekima zvučati čudo, ali je u književnosti kao u filmu, jednako prisutan antiheroj. Uz već pomenute pisce, treba pomenuti nekoliko poznatih književnih imena u čijim knjigama bitno mjesto zauzimaju antiheroji: Šekspir, Dante, Gustav Flober, Skot Ficdžerald, Džejms Džojs, Mark Tven, Mihail Bulgakov, Henri Džejms, Henri Miler, Vladimir Nabokov, Tomas Man, Selindžer, Viktor Peljevin, Mišel Uelbek, Irvin Velš… Potrudio sam se da na listi budu svima poznata imena, a naravno da je ovo minimalni procenat velikih pisaca u čijim romanima se mogu naći antiheroji.
U jednom od intervijua veliki Horhe Luis Borhes kaže: ”Prisećam se jedne teorije Masedonija Fernandesa, koju smatram pogrešnom. On je govorio da bi svi likovi romana trebalo da budu u moralnom pogledu savršeni. Iz te beskonfliktne perspektive bilo bi teško nešto napisati…”
Čitava ova kolumna nema za cilj da opravdava antiheroje, već jednostavno da ukaže na njihovu neophodnost i prisutnost u djelima vrhunske umjetnosti. Čitava priča djeluje kao da je na granici da od antiheroja napravi dobrice, naravno da to nije slučaj, jer bi inače oni prestali da budu to što jesu. Antiheroj nije tu samo da bi pravio ravnotežu i stajao na suprotnaoj strani klackalice.
Antiheroji u književnosti ili filmu koji se bave stvarnim okolnostima su prilično zapostavljena kategorija. Da bismo razmišljali o liku kao antiheroju, izgleda da je neophodno prisustvo određene vrste neobičnosti. U tom slučaju i roman pada u drugi plan, a odmah uz strip stoji superherojski film, naucna i epska fantastika. Pa kad pitamo neke “sveznajuće filmofile” koji su to njima najdraži antiheroji, uvijek dobijemo isti odgovor, u kojem se uz malo veću muku od Jokera stiže do Deadpoola i Venoma.
Koga interesuje tretiranje antiheroja u filmskoj umjetnosti, neka pogleda: Taxi Driver, Nightclavler, The Godfather, The Bourne Identity, True Grit, Blade Runner, Django Unchaind, The Phantom of the Opera, Fear and Loathing in Las Vegas, Hellboy, Die Hard, Mad Max, Star Wars, V for Vendetta, Dark Shadows, Scarfsce, Scherlock Holmes, I’m Still Here, Ghost Dog: The Way of the Samurai, The Favourite, The Silence of the Lambs, Can You Ever Forgive Me, Bad Times at the El Royale, Nine Queens, Revange, American Animals, Upgrade, The House That Jack Bulit, Breathless, The Usual Suspects, Leon: The Professional, American History X, The Big Lebowski, Trainspotting, Catch Me if You Can, Funny Game, The Sisters Brothers, Split, Rope, Unforgiven, 3:10 to Yuma, Kill Bill, Jackie Brown, True Romance, The Passenger, Fight Club, Down by Law, Vivre sa Vie … Ne smiju se izostaviti ni tv ekrani: The Sopranos: Tony Sopranos, Dexter: Dexter, House: Gregory House, Stranger Things: Eleven, Game of Thrones: skoro svi, Breaking Bad: Walter White, Sherlock: Scherlock Holmes, Lost: Sawyer, The Walking Dead: Dixon…
Možda ih je i previše? ili nije?
Ima ih svuda oko nas, pa neka ih i u fikciji. Ako malo bolje obratimo pažnju na antiheroje iz pomenutih filmova, skontaćemo da su svi prilično različiti, iako su iskočili iz istog kalupa. Kontradiktorno? Nijesu?
Kad god neko pomene antiheroje, sjetim se riječi iz Danteovog Fausta: “Dio sam one sile koja vječito stremi zlu, a vječito tvori dobro.” Istina da ovo ne bi bila najsrećnija definicija antiheroja, ali svakako da može biti jedna od prihvatljivijih.
Heroji nijesu u modi. Kako to da svi odjednom više vole Jokera od Batmana? Jesmo li svi od početka željeli da Batman umre i da se nad njegovim lešom histerično smije Joker, koji bi možda ponovio ono dosadno Why so serious? Oni pametni će reći da se Joker sve vrijeme bori protiv ideje kapitalizma, neki će reći da je Joker izašao kao pobjednik, da se dogodilo baš sve ono što je i želio? Okej, ima smisla, ali ko je sad tu heroj? Kapitalista Bruce Wayne, glavna faca u gradu, najbogatiji čovjek koji ima sve što poželi, ili super mudri Joker koji je tu da pomrsi konce i nauči nas pravim, suštinskim vrijednostima? Mogu li se tu obrnuti stvari, i ko je ko? Postoji li šansa da neko nakon ovoga ipak zavoli Batmana? Ili ćemo svi ostati kul i govoriti kako je naš izbor Joker? Možda je Joker od Batmana napravio antiheroja? Ne, ja to nijesam rekao.
Forsiranje antiheroja i jasno stavljanje do znanja da smo ih ranije neopravdano mrzjeli je dovelo do toga da ih sada svi vole. Neki će reći da se samo sažale nad njihovom nesrećnom sudbinom. Film Joker, koji će izaći u oktobru ove godine kao da je potvrda forsiranja antiheroja koje moramo voljeti. Niko nema pravo da se protivi talasu takvih filmova, ali na koji način će ta situacija uticati na tretiranje heroja, super heroja, ili vrlih likova? Koliko nam je dosadio arhetipski heroj? i kada će dosaditi antiheroj? Bio je on interesantan onda kada se pojavao kao suprotnost heroju. Možda će poslije nekog vremena heroji postati ponovo interesantni na isti način.
Sigurno je malo pretjerana ova priča o forsiranju jednih u odnosu na druge, mada ne previše. To neka ostane samo impresija na trenutnu situaciju, ne zamjerite.
Postoji još jedna interesantna pozicija u kojoj se forsira negativni junak, negativna priča ili antiheroj u nekom umjetničkom djelu. To su teoretičari umjetnosti nazvali subverzivnom afirmacijom, a to je situacija u kojoj se ističe određena negativnost da bi se ukazalo kako to ne valja i ne treba. Pošto je u holivudskim filmovima apsolutno uvijek bio izražen tradicionalni moral, onda će amerikanci vjerovatni biti prvi u redu koji će antiheroje gledati kao čistu moralnu pouku. To pravo im niko ne može oduzeti, ali će se neko zapitati je li dosta?
Moj drug kaže da će na kraju pobijediti lažni američki moral, pa pogledajte samo filmove koji godinama unazad kupe Oskara na najbolji film. No, ruku na srce, ipak je to filmska industrija, a sve manje filmska umjetnost.
Sve ovo ide u krug, antiheroji postaju heroji, amerikanci ne znaju kako u sve to da smjeste svoje moralisanje, gledaoci ne znaju šta žele, na koncu šta vole… Ne preostaje nam ništa drugo, osim da izaberemo najbolje od mnogo ponuđenog. No, da se sve ne pretvori u negativnu kritiku, privodiću kraju.
Zaključili smo da su antiheroji praktično neophodni, možda ne samo u svijetu umjetnosti… Naravno, antiheroj i negativac nije isto! Takođe se da zaključiti da smo mi postali prilično pogubljeni jer često ne znamo koja je prava strana. Nego, nema veze, hvala antiherojima, zbog njih moramo malo mućnuti glavom. Velika je to tema, ali dajte da svedemo na našu malu tajnu nekako se čini da smo bliže antiherojima…
Piše: Amar Mulabegović
Naslovna fotografija: CLI Language Arts
