Trideset i prvi put su Oskari dodijeljeni 6. aprila 1959. godine i nagrađivani su filmovi snimljeni 1958.
ŽIŽI (GIGI)
Režija: Vinsent Mineli (Vincente Minnelli)
Uloge: Lesli Karon (Leslie Caron), Luj Žordan (Louis Jourdan), Moris Ševalije (Maurice Chevalier)
Nagrade: najbolji film, najbolja režija (Vinsent Mineli) i još sedam raznih Oskara
Jedan od perverznijih mjuzikala koji sam vidio. A nisam vidio puno mjuzikala. Gledam ih samo kad moram. Ovaj i nije tako strašan. Ne pjeva se previše, a nema ni puno plesnih tačaka. Nema tačaka nikakvih.
Ono što ga čini posebnim je, ustvari, osvježavajuća činjenica da se ovaj film u današnjem Holivudu ne bi smio snimiti. Ako bi se neko i osmjelio da ga snimi, podiglo bi se hiljadu tužbi zbog kršenja ženskih prava, ojađene glumice predvođene Anđelinom Džoli bi u crnim haljinama vjerovatno linčovale Vinsenta Minelija zbog seksualnog uznemiravanja, a sve ljubavne pjesme u izvođenju matorog Morisa Ševalijea, posebno glavna tema „Thank heaven for little girls“ („Hvala nebesima na djevojčicama“) bi bile izrezane i anatemisane od strane crkve. Bilo koje crkve. Hvala nebesima da postoje ovakvi filmovi da možemo na trenutak da se izdvojimo iz današnjice i skeniramo puteve svijesti i nesvjesti kojima uporno vrludamo.
„Žiži“ ustvari govori o ljubavi. Kolet, francuska književnica s finesom za skandale, se potrudila da napiše satiričan komad u kojem se „nušićevski“ obrušava na malograđanštinu bogatih Parižana s početka 20. vijeka. Vinsent Mineli, u odličnoj saradnji sa Sesilom Bitonom, je napravio još raskošniji presijek fine truleži „Belle Epoque“, umotavši sav nemoral u šarenu hartiju tako da vam u nepce udari slatkoća mogućeg bonbona koji je pred vama, ali znate da ga ne morate pojesti ako nećete.
Žiži je 16-godišnja djevojčica koja naivno, no s mladalačkim entuzijazmom i pubertetskim odbijanjem svijeta odraslih, otkriva sve čari i nedaće istog. Brigu o njoj vode stara baka Mamita i još starija tetka Alisija. One su bivše kurtizane, pripadnice tadašnjeg „polusvijeta“, ali gracioznog polusvijeta, s manirima, pravilima i ponosom. Ne kao današnji polusvijet. Njih dvije su presmiješne u svojim ulogama dok odgajaju Žiži da jednog dana i ona postane kurtizana. U to vrijeme kurtizana je bilo nešto kao danas eskort-dama u nekim višim krugovima, samo je morala imati puno više stila i ženstvenosti. Žiži odbija da odraste jer ne želi takav život. Voli da se druži s popularnim ljepotanom i bogatim ženskarošom Gastonom, koji takođe voli svraćati u njihov porodični stančić na domaću klopu i igru karata, daleko od dometa tračerskih novinara i mondenih zabava. Kao što ni Žiži nije orna da živi ulogu koja joj je namijenjena, ni Gaston nije tipičan primjer bezbrižnog bogataša koji se nikad ne ženi. Takav mu je ujak Onore, taj što po čitav dan hoda Parizom, pjeva o djevojčicama i odbija da ostari. A već je star. Između Žiži i Gastona se rađa ljubav i vrlo je zanimljivo prikazano kako se oboje pokušavaju izmigoljiti iz te nelagodne emocije kako bi se uklopili u život koji im je predodređen.
Ovaj put je Mineli napravio puno bolji film od „Amerikanca u Parizu“, vjerovatno zato što je Sesil Biton odradio kostime i scenografiju da vam se zavrti u glavi, a i glumačka postava je puno bolja. Lesli Karon je, iako opet dvanaest godina starija od 16-godišnje djevojčice, puno bolja u ulozi Žiži (iako je originalno uloga rađena za Odri Hepbern, no ova je odbila), a Luj Žordan je pun pogodak. Ipak sve simpatije uz salve smijeha odlaze dvjema bivšim kurtizanama, britanskim glumicama Hermioni Džingold i Izabel Džins. Hermiona kao Žižina baka je zaštitnički raspoložena ka unuci i ima razumijevanja za ljubav i bunt, dok je Izabel i dalje okružena starim sjajem kurvanjluka i puna sjajnih savjeta koje svako danas treba izbjegavati. Ako baš mora. Jer toliko se slatkim doima život kurtizane da vam dođe da pojedete taj bombon. Slast zabranjenog voća.
