Sjećam se kada sam prvu put ugledala djelo „Kovanice“. Na istom sam jasno vidjela svoje djetinjstvo, svoj komšiluk, ali i sve ono što je trulo… Jednako tako, upakovano je u formi hiperrealizma, na koji gotovo uvijek padam. Saznala sam da je umjetnik iza djela – Spomeko Đekić.
Zapitah se kako je moguće da u mom gradu živi i stvara umjetnik koji me dotiče svojim djelima, a da se tek sad „upoznajemo“. I ne samo on i ja. Ovaj grad ga ne zna i ne poznaje njegov rad. Barem ne dovoljno.
To je ono što sam željela da promijenim.
Odlučila sam da popričam sa njim.
I kakav je to razgovor bio!
Dopisivali smo se satima, danima. Malo je to, pak, da upoznaš pogled jednog umjetnika, ali ću ipak nastojati da vam ga približim. Našu vam prepisku prenosim u sažetom izdanju.
Nakon što je sebično odlučio da mi ne pokloni „Kovanice“, upitala sam ga sve što me je interesovalo, a sigurna sam da će i vas.
Upoznajte Spomenka.
BOSONOGA: Šta je to u hiperrealizmu što te je tako privuklo? (Nadam se da je ok da pređemo na ti.)
SPOMENKO: Naravno da jeste, nisam ljubitelj tih formalnosti… Pa, tokom samih studija sam bio jako zagrijan za hiperrealizam. Smatrao sam ga poslednjim trzajem klasičnog slikarstva, pošto je nastao početkom 1970-ih u Americi. Smatrao sam da su slikari KOJI ZNAJU SLIKATI rekli: „Dobro, vi ste svoje dokazali. Hajde sad da slikamo.“ Hiperrealizam sam smatrao vrhuncem tehnike slikarstva i tehnike uopšte, kao i slikarske tehnologije, koji slikar uopšte može da posjeduje. Crtež mora da bude savršen, a tek se onda sve mora oslikati toliko dobro da se gledalac na trenutak prevari i pomisli da je u pitanju fotografija, a ne slika.
BOSONOGA: Dakle, ljubav između tebe i pomenutog pravca uporno raste?
SPOMENKO: Pa ne baš. Name, tokom istraživanja sam shvatio da su se svi koji su se koristili ovom tehnikom zapravo služili raznim pomagalima, kako bi upravo sastavili dati crtež, a neki pak idu i toliko daleko da štampaju fotografije na samo patno, pa ih tek onda preslikavaju. Zbog toga sam se razočarao u taj pravac.
BOSONOGA: Gdje te je to odvelo? Kojoj tehnici sada pribjegavaš? I zašto?
SPOMENKO: Sad se vraćam klasičnom – akademskom realizmu. Dosta čitam i istražujem upravo o starim majstorima, te sam tako naletio na Buguroa, koga su pak impresionisti velikim naporima potisnuli iz istorije umjetnosti.
Opširnije o tome od Đekića OVDJE.
Tako da je on (trenutno) uzor i pokušavam se što više dodvoriti njegovom načinu slikanja.
BOSONOGA: Nije lako biti umjetnik, a još manje prenijeti to znanje i podučiti tehniku.
SPOMENKO: Ja sebe zapravo ne smatram umjetnikom. Ja sam slikar. To je zanat. Kao i svi majstori, koji su upravo govorili da su znatlije – slikari. Niko od njih nije bio „umjetnik“. To su modernističke priče i mazanje očiju. Već sam naglasio u par navrata da se zalažem za demisitifikaciju slikarstva, da to nije neki mistični bauk i da slikari nisu „neki čudaci koji žive u svom svijetu“ ili da su mahom narkomani, alkoholičari… Ono jeste težak zanat koji zahtijeva samoću i svakodnevno preispitivanje. Prepušten si sam sebi, izolovan od svijeta, sam sa svojim mislima…
BOSONOGA: Slikarstvo je dakle zanat?
SPOMENKO: Da, i može se izučiti. I na njemu treba konstantno raditi i razvijati.
BOSONOGA: Odmah smo udarili u glavu problema. Hajde da se na trenutak vratimo na početak. Gdje si kao zanatlija ponikao? Kako si došao od učenika, preko pomoćnika do majstora?
SPOMENKO: Ponikao sam u Slavonskoj radionici „Paleta“ u Zvorniku, gdje sam se upisao u šesti razred Osnovne škole, u devetom sam postao pomoćnik. Upravo su sve te klasične radionice imale tri staleža – učenike, pomoćnike i majstore. Najbolji učenici su obučavani da preuzmu radionice kada majstori procijene da treba da se povuku. Tako sam poslije srednje škole upisao Akademiju i već tada planirao da otvorim radionicu. To sam i uradio u Bijeljini, 11. septembra 2017. godine. Trentno imam 35 članova.
BOSONOGA: Kako gledaš na studije? Koliko su te spremile za život jednog slikara?
SPOMENKO: Na studijama su zapravo forsirali samo modernizam, a zanemarivali taj zanat – i postiskivali ga čak. Tako da smo praktično prepušteni sami sebi. Na trećoj godini, doduše, dobijamo slobodu da slikamo šta hoćemo, ali i tada loši crtači prelaze u modernističke vode i tako kriju svoje (ne)znanje. Tako svi pobijaju klasično slikarstvo kao nešto što je prevaziđeno. Poslije Akademije rijetko ko ostaje u struci. Rade neke lijeve stvari ili glume avangardu dok ih mama i tata finansiraju.
BOSONOGA: Gdje je tu onda umjetnost kao takva?
SPOMENKO: Kultura i umjetnost jesu stub jednog društva, a njih kod nas praktično nema. I sami vidite po sponzorskim postovima šta ljudi promovišu, čist amaterizam i kičeraj. Slike se gledaju po cijeni, a ne kvalitetu i tako se kupuju slike koje su nastale za par minuta ili sati. Sve je šund i kič, ali koji prolazi – meni nije jasno kako.
BOSONOGA: Pomenute „Kovanice“ i ostala djela iz iste serije, pretpostavljam, predstavljaju upravo tu kritiku modernog društva o kojem pričaš?
SPOMENKO: Upravo. Mogu se čak vezati i za ekologiju, pošto sam slikao mahom otpatke i njima davao neki novi značaj i novi pogled na njih, kako se obično svakodnevni predmeti mogu staviti u koncept slikarstva.
BOSONOGA: A, kako onda da se vratimo na pravi trag?
SPOMENKO: Sva pitanja i odgovori se nalaze na slikama starih majstora. U početku ih stoga treba kopirati, te tako shvatiti njihov put i način.
BOSONOGA: Još da te pitam, šta možemo da očekujemo od novih projekata?
SPOMENKO: Što se tiče novih projekata, želim da se posvetim portretu i figuri. U potrazi sam za modelima, ali o tom potom.
Razgovarala: Nataša Bursać
Naslovna fotografija: Privatna arhiva
