HBO-ova mini-serija “Černobil” (“Chernobyl”) nije klasični horor – to je pedantna rekreacija priče o ruskoj nuklearnoj katastrofi do koje je došlo eksplozijom reaktora 26. aprila 1986. godine. No, s obzirom na realističnost kojom je taj događaj prezentovan, ovo bi mogla biti jedna od najstrašnijih stvari koje ste pogledali u posljednje vrieme.
Jedna od najstrašnijih, zato što znate da nije plod nečije fikcije, da nije izmišljena kako bi neko njome zastrašivao djecu, nego se zaista desila. I da svjedoči o događaju koji je do danas ostao jedan od najstrašnijih primjera za to koliko daleko na štetu običnog čovjeka mogu da idu politička bezobzirnost, neefikasna birokratija i prebacivanje odgovornosti.
Seriju otvaraju citati memoara sa audio kasete Valerija Legasova (Jared Harris), koji je bio na čelu naučnog tima na slučaju Černobil. Legasova su pronašli obješenog u njegovoj kancelariji, na drugu godišnjicu od nuklearne katastrofe 1988. godine. Njegovo samoubistvo se smatra posljedicom nemogućnosti nošenja sa sovjetskim lažima u vezi sa ovim događajem.

Upravo lik Legasova nam daje uvid u sve napore koje je tim naučnika ulagao kako bi se izborio sa tendencijama socijalističke vlasti da zataška slučaj kako bi se spriječilo narušavanje ugleda sovjetske superasile u doba Hladnog rata, i tako zbog nemogućnosti da razumije razornost eksplozije reaktora – žrtvuje ogroman broj ljudi izložen radijaciji.
Svjetsku javnost su uzbunili tek Šveđani 28. aprila, kada su detektovali neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje.
A, najstrašnija stvar kod nuklearnog zračenja je to što je nevidljivo i sveprisutno. Vidite tehničare koji izlaze iz kontrolne sobe kako bi istražili uzroke eksplozije i znate – oni hrle u suicid, iako su toga nesvjesni u tom trenutku. Opekotine na licima vatrogasaca koji povraćaju krv i danima u mukama sagorijevaju iznutra, strašnije su od vampira, vještica, pomahnitalih ubica i demonske opsjednutosti. Ali nedovoljne da supervizora Anatolija Dijatolova (Paul Ritter) uvjere da se desilo ono za šta je mislio da je nemoguće – jezgro je eksplodiralo.

U međuvremenu, sovjetski državni aparat odbija priznati obim katastrofe. Predstavnici vlasti se obraćaju javnosti sa neistinama, kojima pokušavaju umanjiti razornost prijetnje, dok oblak radioaktivnog dima ugrožava svaki oblik života u blizini. No, koliko pokušavaju zataškati slučaj, toliko sebi ne žele priznati u kakvoj su situaciji zaista. I to se vidi u sceni u kojoj Valerij zamjeniku premijera Borisu Ščerbini (Stellan Skarsgard) govori da će obojica u narednih pet godina umrijeti od raka. Ščerbina je do tada zaista vjerovao da se radi o ozbiljnoj situaciji, ali rješivoj u okviru nekoliko dana – u najgorem slučaju.
Glumački trojac upotpunjuje Emili Votson (Emily Watson) koja tumači lik nuklearne fizičarke Ulane Komjuk. Iako je ovaj lik jedan od rijetkih kreiranih za potrebe serije, u njoj su sjedinjene destine naučnika koji su radili na ovom slučaju.

Sivilo socijalizma, jeziva muzika koja dočarava atmosferu očaja te prašina i radioaktivne čestice koje gotovo da možemo namirisati, gledaocu otvaraju vrata jedne od najvećih katastrofa koje su zadesile čovječanstvo, obuzimajući ga u toj mjeri da i ne primijeti kako glavni glumci zapravo ne govore ruskim jezikom. No, ćak i kada primijeti taj nedostatak, neće mu biti važno jer je prethodno apsorbovan činjenicom da su se sve te strahote (manje ili više dramatizovane za potrebe malog ekrana) zaista dogodile. Pa, iako se nigdje nije čuo zveket mačeva i junački povici heroja koji trijumfalno polažu žrtvu na oltaru života, ti ljudi koji su pognute glave otišli smrt zarad drugih – i te kako su heroji. Pod njihovom žrtvom sve postaje manje važno.
Osjećaj nemoći, nemogućnosti da se spriječi ono što je neminovno, da se vrati baš taj jedan, pogrešan potez kojim je načinjena užasna šteta, ono je što po gledanju ove serije proganja danima, podsjećajući da je ljudska realnost najplodonosnija inspiracija za najgori horor.

“Černobil” podstiže gledaoca da istražuje, da pretraži na internetu dostupne baze podataka koje će mu potvrditi kako ova katastrofa ima milionske žrtve, koje se i danas broje. Stopa mortaliteta na tom prostoru je 20 puta veća od nataliteta, a broj oboljelih od karcinoma porastao je za 74 posto. Poseban užas koji podsjeća na katastrofu su djeca rođena s tjelesnim deformitetima.
Činjenica da se nešto toliko zastrašujuće zaista dogodilo i da se posljedice vide i danas – više od 30 godina od tog događaja, ima intenzivniji efekat od bilo čega što se u okviru jednog horora može uraditi kako bi nas zastrašilo.
Ovo je uznemirujuća serija, koja vodi kroz mučnu naučnu i političku igru do pakla realnosti i ima potencijal da vas mjesecima poslije gledanja, drži pod utiskom onoga što ste vidjeli.
Seriju “Černobil”možete pratiti na kanalu HBO GO u sklopu m:tel-ove IPTV usluge, ili u okviru HBO videoteke.
Naslovna fotografija: IMDb