Oskari su podijeljeni po 32. put dana 4. aprila 1960. godine. Nagrađeni su filmovi snimljeni 1959. godine.
Naslovna fotografija: IMDb
„BEN HUR“
Režija: Vilijam Vajler (William Wyler)
Uloge: Čarlton Heston (Charlton Heston), Hju Grifit (Hugh Griffith), Stiven Bojd (Stephen Boyd)
Nagrade: ukupno 11 osvojenih Oskara, između ostalih za najbolji film, režiju, glavnog glumca i sporednog glumca
Kako je rekla jedna stara britanska kritičarka, „ako već moramo imati filmove ove vrste, neka onda imamo ovaj“. I eto nam, imamo ga. Mantrao sam tokom gledanja da je ipak ovo sve bilo prije šezdeset godina, kako bih pokušao ignorisati melodramu i epsku zašećerenost religijom. Bila su druga vremena, svijet se još koprcao iz sjene Velikog rata, većina populacije i dalje u borbi sa siromaštvom, žedna zabave i veselih Tehnikolor boja, što je isto tada bilo novitet, a šta jeftinije i ljepše nego odlazak u bioskop? A tamo, vidite raskošne scene bogatstva Jerusalima i Rima, zlatne vrčeve i svilene toge, osunčano plavetnilo Mediterana i šarolik arapski, jevrejski i rimski svijet, rasne ljepotice i još rasnije konje…i pomalo Isusa iz Nazareta. Ruku na srce, priča u priči (o Isusu) me se zaista lijepo dojmila. Naizgled glavni lik Juda Ben-Hur, bogati Židov iz Jerusalima koji pada u nemilost kod svog bivšeg prijatelja, rimskog tribuna Mesale, biva poslat kao rob na galije. S galija završi u Rimu i posvoji ga drugi rimski tribun kojem je spasio život, te se Juda kao rimski građanin ponovo vrati u svoju Judeju da se osveti Mesali. Kroz čitavu tu priču stalno se pominje i pojavljuje „čudak iz Nazareta“, Ben-Hurov savremenik, lječitelj ili ludak, Isus. Njegova priča ide uporedno s Judinom pričom ka kulminaciji, ispočetka se tu i tamo spomene, a na kraju svi prisustvujemo Golgoti i sceni razapinjanja. Tu nekako i shvatite da film ustvari i nema veze s Ben Hurom i da su posljednje scene s Isusom snimljene epski i shvatate da ste vidjeli nešto zaista veliko. Tad se i sjetite da ste ovaj film često gledali oko Uskrsa.
Ja sam ustvari oprostio dužinu i zamor „Ben Hura“ samo zbog velike scene konjskih trka. Tu je uloženo sve i zasluženo dobijeno stostruko sve nazad. Od perfektnog prikaza antiohijskog klasičnog hipodroma do prekrasnih, prekrasnih konja (nije ni čudo jer su u velikoj mjeri korišteni Lipicaneri iz tadašnje Jugoslavije pošto je film sniman u Rimu u studiju Ćinećita( Cinnecita), od odličnih kaskaderskih tačaka do masivnih tribina punih razularene svjetine. Čitav stari svijet na jednom mjestu. Ako već moramo imati film takve vrste, nikad prije (a teško i poslije) nije bila snimljena bolja konjska trka. Zadovoljstvo koje sam osjetio je bilo slično onom kad napokon krene scena potonuća džinovskog broda u predugačkoj isto-tako-slatkastoj drami „Titanik“ Džejmsa Kamerona iz 1997. godine.
Veliki režiser Vilijam Vajler se dobro pripremio za snimanje tog spektakla, nabavio je sve velike majstore od zanata, pisac Gor Vidal je bio saradnik pri pisanju scenarija, muziku je raskošno komponovao veliki Mikloš Roza, izabrani su najbolji kamermani i sporedni glumci, i – pogrešan glavni glumac! Ulogu Ben Hura su redom odbili najbolji glumci Holivuda (a i Rima), Bart Lankaster, Marlon Brando, Pol Njumen, Robert Tejlor, svaki iz nekih svojih razloga (Pol Njumen nije volio kako mu izgledaju noge u rimskoj togi). I tako u istoriju uđe majmunoliki Čarlton Heston. U epskoj sceni razapinjanja Hrista, Heston blene kao da je na „Planeti majmuna“. Mumla tekst kroz one čelično stegnute vilice a niti liči na Rimljanina niti na Židova. Kažu da je šesnaest puta morao ponoviti kratku scenu u kojoj kaže „Ja sam Židov“. Jer je bio ultra republikanski kjukluksklan čitavog života. I dobio je Oskara. Puno bolji od Hestona je Hju Grifit, velški glumac koji je dobio Oskara za sporednu ulogu pronicljivog arapskog šeika za kojeg se Ben Hur natječe u konjskim trkama. Njemu bar vjerujete kad pokaže malo ljudskosti. Film je dobio ukupno 11 Oskara, što vam samo pokazuje koliko je, oduvijek, Holivud volio biti površan.
