„PUT U VISOKO DRUŠTVO“ („ROOM AT THE TOP“)
Režija: Džek Klejton (Jack Clayton)
Uloge: Simon Sinjore (Simone Signoret), Lorens Harvi (Laurence Harvey)
Nagrade: najbolja ženska uloga Simon Sinjore
Simon Sinjore je bila jedna sjajna žena, pametna, lijepa, obrazovana, skromna, zaljubljena u Iv Montana i svoju domovinu Francusku, iako je u njoj doživjela i preživjela razne strahote Drugog svjetskog rata. Valjda takve stvari i bude pravu ljubav. Prema životu, prvenstveno. Pedesetih godina 20. vijeka doživjela je veliki uspjeh u Francuskoj i Velikoj Britaniji snimivši par dobrih filmova u kojima je uglavnom igrala prostitutke, kažu zbog zavodljivog izgleda. Nakon što je dobila nagradu Britanske filmske Akademije za najbolju glumicu u filmu „Zlatna kaciga“(„Casque d'or“), za njom je zavapio i Holivud. Snimila je „Put u visoko društvo“, osvojila Oskara za najbolju žensku ulogu kao prva Francuskinja i odbila stalni angažman u „Gradu grijeha“, vrativši se evropskoj kinematografiji u kojoj je, upravo s ovim filmom, taman započeo britanski novi talas „kitchen sink“ realizma. Tokom par godina provedenih u Holivudu, bila je prijateljica i rame za plakanje Merilin Monro. Svjedočila je Merilininom krahu i do kraja svog života je žalila zbog njene jadne sudbine. Zašto bi i željela ostati u tom i takvom Holivudu koji jede svoju djecu?
U „Putu u visoko društvo“ Simon igra ulogu Alis, nesretno udate sredovječne žene koja se upušta u avanturu s deset godina mlađim muškarcem. Džo ustvari i nije muškarac, on je nezreo dječarac koji ne zna šta bi tačno htio od života, iako mu je cilj da se nekom bogatom ženidbom vine među uspješne i bogate. Tako zavodi kćerku lokalnog magnata, no ustvari voli Alis i želi biti s njom. Sva tragika ovog slučaja pada na jadnu Alis koja ispočetka i ne želi vezu, klinca drži na distanci, daje mu pametne savjete i s uživanjem gleda kako ovaj odrasta pred njenim očima. Nakon nekog vremena pređe granicu, dopusti si da se zaljubi i bukvalno si od života napravi haos. Može se reći da je znala kako će se sve završiti, ali je ipak dala šansu ljubavi i nadi da bi stvari mogle biti dobre. I nije uzalud ona stara izreka „Ko sa djecom liježe, budi se p…….“.
„DNEVNIK ANE FRANK“ („THE DIARY OF ANNE FRANK“)
Režija: Džordž Stivens (George Stevens)
Uloge: Mili Perkins (Millie Perkins), Jozef Šildkraut (Joseph Schildkraut), Šeli Vinters (Shelley Winters)
Nagrade: Oskar za sporednu ulogu Šeli Vinters
Danas potpuno razumijem želju Ota Franka, Aninog oca, koji je jedini iz porodice preživio užase ratnih logora, da priča o Ani traje dok je god svijeta i vijeka. Potrudio se prvo objaviti njen dnevnik koji je pisala dok se s porodicom krila u sad već poznatoj kući u Amsterdamu, pa je iz dnevnika nastala pozorišna predstava na Brodveju a zatim i ovaj film Džordža Stivensa. Anina priča je zaista priča miliona djece koja su iz ovih ili onih razloga morala stradati tokom suludih ratova 20. vijeka, i šire. Sudbine koje su predodređene i zapečaćene pogrešnim odlukama pogrešnih ljudi, sudbine kojima su se drugi igrali bahato jer nisu bile njihove, sudbine ljudi koje treba da vječito vise iznad naših priglupih glava zabijenih u probleme „junaka“ rijaliti programa. Oni su isto samo htjeli da žive. Ana Frank je malo živjela a jedan mali dio svog malog života je zapisala u mali dnevnik. Ne znam da li je „Dnevnik Ane Frank“ još uvijek u programu obaveznih lektira u osnovnim školama. Ne bi me iznenadilo da nije, u nekim državama sigurno nije. I to mi je dovoljno da pomislim da se nikad nećemo naučiti biti bolji. Imao sam priliku posjetiti koncentracioni logor „Bergen-Belsen“ gdje su u zimu 1945. godine umrle Ana i njena sestra Margo. Pretpostavlja se od tifusa. Svejedno. Mogle su i od gladi, ili od dosade, ili od tuge. Umrle su, kao i mnogi drugi. Sjećam se užasne jeze od koje mi je kosa stajala nakostriješena dok sam hodao između masovnih grobnica na kojima samo piše koliko hiljada ljudi tu i tu leži. Sjećam se nemoći i suza. I malenih spomenika improvizovanih tako da su na njima napisali imena Ane i Margo, iako niko zapravo ne zna gdje su djevojčice sahranjene. I bilo me je jako, jako sramota, zato što ni danas nismo ništa bolji, a trebali bismo biti.
Što se tiče filma, lijepo je snimljen i tužan je i svi glumci su jako dobri, počev od male Mili Perkins koja igra Anu pa do poznatijih Jozefa Šilkrauta (Anin otac) i Šeli Vinters, koja je čak osvojila i Oskara za sporednu ulogu. Iskreno, toliko sam se udubio u Anin lik i likove njene porodice da mi je ta gospođa koju igra Šeli Vinters bila totalno nebitna, nezanimljiva i čak odbojna da nisam uopšte obratio pažnju na nju. S druge strane, dvije glumice iz filma „Imitacija života“, Huanita Mur i Suzan Koner, su iste te godine bile nominovane za Oskara za najbolju sporednu glumicu, s ulogama daleko složenijim i težim od ove za koju je slatka Šeli dobila nagradu. Možda je to znala i sama Šeli jer je kasnije svog Oskara poklonila Muzeju Ane Frank.
