Moja generacija je još uvijek mogla da se prepozna u Kristijani F. (Christiane Felscherinow).
Tada se „Mi djeca sa stanice Zoo“ („Wir Kinder vom Bahnhof Zoo“) i dalje prenosio s koljena na koljeno, kao prvi pisani test zrelosti na ulasku u tinejdžerske godine, zaobilazni roditeljski put oko neprijatnih razgovora i literarno drugarstvo koje je nam je otvaralo krmeljave dječije oči za podivljali svijet poluodraslih.
Očekivati, međutim, da će djeca trećeg milenijuma na isti način doživjeti autobiografski šamar koji je djevojčica iz zapadnog Berlina zveknula klincima osamdesetih i devedesetih bilo bi prilično naivno. Nova vremena traže nove heroine, pa i one heroinske. Traže nekoga kakva je Ru.
Svoju Ru je već neko vrijeme tražio i Sem Levinson (Sam Levinson), kreator, pisac, režiser, očuh i maćeha HBO serije „Euforija“ („Euphoria“). Kao sin velikog Berija (Barry Levinson), čovjeka koji nam je dao „Kišnog čovjeka“ („Rain Man“), „Bagzija“ („Bugsy“) i „Predsjedničke laži“ („Wag the Dog“), Sem je imao neke beneficije koje drugi možda ne bi. Jedna od njih je svakako ta da dobije nekoliko pokušaja da nam predstavi svoju zamisao, ali možemo skupa biti srećni što je tako.
Njegov debi „Another Happy Day“ bio je početak traganja za formulom potpunog raspada jedne savremene porodice i sve slojevitosti današnje tinejdž pishologije, ali je imao previše pogrešnih sastojaka. Supstance su se uzburkale u „Assassination Nation“, filmu koji smo iščekivali još od pojave prvih suludih trejlera. On je pokazao Semovu sposobnost da bolje oblikuje likove, kreativno režira scene i kvalitetno balansira kompleksne emocije. Zašto je negdje napola odlučio da skrene u ćorsokak anarhičnog tinejdžerskog slešera, đavo će ga znati, ali ni to nije zasjenilo sasvim očiti talenat.
Prava erupcija je, međutim, stigla sa „Euforijom“. Na raskrsnici na kojoj je „Assassination Nation“ otišao udesno, „Euforija“ ide lijevo i dovodi nas do serije koja već sada, nakon što je emitovana polovina prve sezone, ima sav potencijal da postane kultno generacijsko ostvarenje.
Možda je trik u tome što je „Euforija“, u stvari, licenca, zasnovana na istoimenoj izraelskoj mini-seriji od prije šest-sedam godina, što je Levinsonu Mlađem dalo čvršću strukturu, kakva mu je nedostajala u prethodnom filmu. Ipak, on je ostao tvrdoglavo vjeran sopstvenim idejama, pa su mnogi osnovni stubovi, ali i brojni ukrasni detalji prosto preslikani iz „Assassination Nation“ – od polne fluidnosti jednog od glavnih likova do boje kože školskog direktora. Upravo zbog toga djeluje da je konačni proizvod daleko više njegov nego izraelski, a taj je produkt ovaj put kompletan – dovoljno originalan, izuzetno funkcionalan, atraktivno dizajniran, raskošno upakovan i plasiran uz pragmatičnu PR kampanju.
Opisi koji govore da je u pitanju serija koja se bavi pitanjima novih generacija, odrastanjem u okruženju ispunjenom izvitoperenom psihologijom društvenih mreža, sveprisutnošću seksa i narkotika, otuđenošću svih od svakoga, sasvim su tačni, ali i krajnje nedovoljni. Fora nije u tome o čemu Sem Levinson priča, jer o tome su govorili i govore hiljade drugih kroz sve moguće medije, već u načinu na koji to čini. A on je nešto što odavno nismo vidjeli u bavljenju ovim temama.
Sve je u „Euforiji“ postavljeno planski i toliko precizno dozirano da bi Sem lično mogao igrati Eštreja, dijete koje s ozbiljnošću meksičkih narko bosova rastura slatkiše i drogu po kraju. Tu je čitava trending topics lista, kao prekopirana iz analitika društvenih mreža – od transseksualnosti, preko toksičnog maskuliniteta do revenge porn fenomena – ali poslagana tako nenametljivo da se gledaoci kroz nju kreću bez osjećaja da gledaju blok političke propagande. Tu je eksplicitna golotinja, ali dominantno muška, čime „Euforija“ istovremeno izaziva prijeko potrebnu dozu puritanskog zgražavanja i podršku pokreta za jednakost polova. Tu su bizarno komične scene koje grafički pokazuju sav besmisao aktuelnih društvenih normi, ali i istinski potresne sekvence koje nimalo površno preispituju i oslikavaju njihove podloge sačinjene od indukovane depresije, nakupljenih nesigurnosti, potisnutih poriva…
Uzmemo li kao primjer samo prikaz ženske seksualnosti, pa simultano gledamo kako se ona zbunjeno razbuđuje kod Ru, pod mukama izranja kod Džuls, zloupotrebljava za manipulaciju kod Medi, koristi kao jeftina utjeha kod Ket ili postiđeno guši kod Kesi, vidimo iz koliko se uglova može posmatrati Levinsonova priča. A radi se zaista o jednom primjeru, jer je ovakva slojevitost i raznovrsnost postignuta po svim ključnim pitanjima koje serija aktuelizuje, ostavljajući gledaocu da prepozna sve zamke sopstvenog ugla i sav rezon onih koje je do sada odbijao da zauzme.
Upravo zbog ovih kvaliteta serija prevazilazi tijesne generacijske okvire i podjednako se, čak i ozbiljnije obraća roditeljima ili starijoj braći, sestrama, prijateljima današnjih tinejdžera. Uostalom, kako drugačije objasniti činjenicu da je Karanović tako brzo „Euforijom“ zarazio Sonju, a ja nagovorio Milicu da ne odustane nakon proklizavanja u početnoj epizodi?!
Mogli bi se naširoko obrazlagati svi kvaliteti ovog ostvarenja – od vrhunske kamere i montaže, preko skoro perfektne kostimografije i osvjetljenja, do odlično selektovanog saundtreka – ali ako bi se birao još jedan argument za kraj, to je sama Ru, djevojka za kojom je Sem godinama tragao.
Ko i nije upratio Zendejine (Zendaya) minijature u „Veličanstvenom šoumenu“ („The Greatest Showman“) ili „Spajdermenu“ („Spider-Man: Far from Home“), u „Euforiji“ je dobio najjasniju moguću potvrdu da se zaista radi o talentu koji bi, baš poput njene Ru, mogao da postane lice jedne generacije. Tako još više raduje činjenica da ćemo je gledati i u novoj „Dini“ („Dune“), a do tada su njena magnetska harizma, zadivljujuća neusiljenost i impresivna širina u punoj funkciji „Euforije“. Ona za klasu iznad podiže čitavu seriju, ali i sve oko sebe, poput hvale vrijedne debitantkinje Hanter Šefer (Hunter Schafer), prema kojoj je Levinson dobrim dijelom dorađivao lik transseksualke Džuls, ili iskusnog Kolmena Dominga (Colman Domingo), jednog od onih sitnih šavova koji čvrsto drže cjelinu na okupu.
„Euforija“ je već obnovljena za sljedeću sezonu, a za prvu će biti sasvim dovoljno da Levinson ne napravi neki suicidalni zaokret poput onog u „Assassination Nation“, jer sve ostalo je već tu, na pravom mjestu.
Stanica Zoo, s druge strane, danas izgleda mnogo drugačije nego u danima kada je mlada Kristijana silazila u njenu tamu. Sada je to urbani kvart, pun tržnih centara, visokih staklenki i preskupih automobila, čiji se tragovi mračne prošlosti primjete tek tu i tamo, u nasrtljivosti sumnjivih faca koje s nogu valjaju još sumnjivije parfeme ili u isparenjima lokalnih pijanaca koji spavaju pod stepenicama Muzeja fotografije posvećenog glamuroznom Helmutu Njutnu (Helmut Newton). Svi mračni dilovi koji su se nekada tu pravili, devijacije koje su tu nastajale, razvijale se i kulminirale, ta javna lovišta dilera, pedofila i trgovaca ljudima, odavno su se iz takvih stanica preselili na stranice web pretraživača, mobilnih aplikacija i društvenih mreža.
I baš zato nam treba Ru, izgubljena klinka koja snepuje i fejstajmuje i dok usamljena na biciklu luta pustim ulicama svog predgrađa. Treba svojoj generaciji, ali još više onima koji tu generaciju ne razumiju.
Sreća pa ju je Sem napokon pronašao.
Naslovna fotografija: HBO
