Nekih dva i po metra od tastature po kojoj je tipkana ova recenzija stoji uokvirena glava Džeka Torensa. Dvostruko uokvirena – najprije malim, drvenim, crnim ramom za fotografije, pa onda velikim, drvenim, bijelim vratima toaleta u hotelu „Overlook“. Stoji i gleda, čeka da vidi šta će se napisati o nastavku kultnog „Isijavanja“ („The Shining“). Prosto se može naslutiti kako negdje iza, u zidu, stoji i ostatak Džekovog tijela, sa sjekirom u ruci. I kako u iščekivanju prstima lupka po dršci sjekire.
Trideset i devet godina poslije, ta ikonična scena sedme umjetnosti sišla je sa davno okrečenih zidova i web stranica za generisanje mimova, i vratila se gdje joj je mjesto – u bioskope. U filmu „Dr Sleep“ („Doctor Sleep“), danas sredovječni Den Torens nailazi na tu jezivu rupu koju je za sobom ostavio njegov sluđeni otac. Samo proviri kroz nju i odmakne se. Baš to radi i sam „Doctor Sleep“ kao (ne)nastavak „Isijavanja“.
Decenijama nakon što je porodica Torens upoznala iskonsko zlo u hotelu ušuškanom usred Stjenovitih planina, Den Torens – nekada istraumatizovani dječak, danas implodirana ruina – stiče neželjenog prijatelja na daljinu. To je mlada Afro-Amerikanka koja, poput njega, „isijava“ natprirodnost iz sebe. Što, opet, privuče Pravi čvor, okultnu bandu stilizovanih Metuzalema koji se baš takvima hrane.
To je neka okosnica priče, za one koji nisu čitali roman. I tu negdje se „Doctor Sleep“ zapetljava u sopstveni, filmski čvor. Ono što započne kao atmosferična i lijepo snimljena horor saga, bazirana dijelom na knjizi Stivena Kinga (Stephen King), dijelom na filmu Stenlija Kjubrika (Stanley Kubrick), prilično brzo zapne o dobru namjeru da pomiri dvojac koji je na suprotstavljenim stranama i dalje se samo kotrlja, uglavnom nizbrdo.
Zaljubljenici u horore dobro znaju koliko je King bio nezadovoljan Kjubrikovim prikazom njegovog romana. Stoga, Majku Flanaganu (Mike Flanagan) ne može se uzeti za zlo želja da ispoštuje mračno božanstvo literarnog svijeta, na način na koji je to uradio u „Džeraldovoj igri“ („Gerald's Game“). Čak je i javno govorio o ambiciji da u svom djelu pomiri kingovsko i kjubrikovsko. Međutim, pružajući umjetničku satisfakciju Kingu, nehotično je opravdao sva Kjubrikova odstupanja od izvornog teksta.
Gdje je briljirao sa „Džeraldovom igrom“, kreativno koristeći montažu i nestandardna rješenja da u film pretvori štivo koje je bio glas da se prosto ne može ekranizovati, ovdje je najviše kiksao. Taj problem nedostatka filmski pogodnog materijala ispostavio se mnogo jednostavnijim za Flanagana nego situacija u kojoj ga ima na pretek. U želji da što više stranica nagura u kadrove, stvorio je film koji je, kao prvo, predug za sopstveno dobro.
Ni dva i po časa, ipak, nisu bila dovoljna za sve segmente koje je autor želio da uvrsti, a ta se dječija bolest, očekivano, proširila čitavim ostvarenjem kao ozbiljan virus. Tako je scenario ostao istanjen kao pominjano Džekovo sječivo, a na više mjesta bušan kao navedena vrata.
Priča je iscjepkana na froncle, od kojih brojne imaju kvalitet, ali ostaju baš takve – izolovane i odsječene od ostalih, suviše kratke da zacementiraju osjećaj nove atmosfere, a prekomjerno duge da ne poremete utisak iz prethodno odgledane sekvence. Čitava poglavlja romana kao da su doslovno uglavljena jer Flanagan nije smislio pametniji način da gledaocu javi šta se u njima izdešavalo.
S druge strane, u nekim scenama s potencijalom da budu vrlo intenzivno iskustvo uleće brza montaža na nivou lošeg sportskog prenosa, koji nas iz gužve u petercu seli na pretposljednji red tribina da vidimo, recimo, lijepu gledateljku dok cucla sok na slamku i maše svojima kod kuće. Ponekad je i neposredna režija jednako bizarna, poput leta najopasnije žene na svijetu kroz oblake u stilu Meri Popins ili trčkaranja mlade Abre hodnicima zlokobnog hotela kao da razgleda Disneyland.
Naravno, nije sve negativno.
Upravo je pomenuta Abra, odnosno tinejdžerka Kajli Kuran (Kyliegh Curran), prijatno otkrovenje. Nekome tako mladom ko se s toliko lakoće kretao od bezbrižne djevojčice do zaposjednute likvidatorke može se predvidjeti ozbiljna karijera (samo da ne glumi atletičarke).
Za Rebeku Ferguson (Rebecca Ferguson) se svakako ne može reći da je otkrovenje, ali joj je „Doktor“ sigurno veliko priznanje. Jednim dijelom jer joj je neko, napokon, na velikom ekranu rekao „Ti si najljepša žena na svijetu“, a drugim zato što će uloga Rouz Šešir možda biti ta po kojoj će i širi krug gledalaca već jednom upamtiti njeno ime. Ako ne, ubrzo će „Dina“ („Dune“), ali neće promijeniti činjenicu da je Ferguson svojim performansom podigla ovaj film za barem klasu.
Slično bi se moglo zaključiti i za Juana Mekgregora (Ewan McGregor) u tvrdoj koži napaćenog Dena, iako su Flanaganove odluke najčešće išle njemu na štetu. Čovjek jednostavno nema strah od nastavaka vanvremenskih filmova, pa i kad se neki surva u provaliju, to sigurno nije zbog njega. Multitalentovani Škot, već ekspert za tumačenje traumatizovane omladine u odrasloj dobi, jedna je od nekoliko karika koje su spriječile potpuno pucanje lanca.
Ne može se reći ni da je sve što je Flanagan uradio loše. Stilski je „Doctor Sleep“ i dalje moćna cjelina. Neke scene su mučno snažne, a pojedini omaži „Isijavanju“ vrlo inteligentni, prožeti smislenim podtemama i brižljivo izvedeni. Drugi su, opet, sasvim suvišni i kontraproduktivni. Kao i neke scene. I sporedne priče. I…
Ekranizacija romana „Doctor Sleep“ je možda bila Flanaganov veliki san. Ko da ga krivi, sigurno je bila san mnogih horor režisera.
Da se zadržao samo na režiji, možda bi taj san i postao košmar kakav svaki mračnjak njegovog kalibra priželjkuje. Preuzimajući na sebe i scenario i montažu, ipak, on je Pravi čvor pretvorio u Gordijev, a svoj san u košmar za publiku. I to takav da se, nažalost, ne završava uz vrisak. Samo uz krmeljavo buđenje.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
