U vremenima svog probijanja na globalno tržište, Netflix je bio kutak interneta za one koji su tražili moćne, ali ne i mejnstrim filmove poput jednog „Beasts of No Nation“. Naravno da se od takvih sporije gradi imperija i duže štedi za jahte, pa je nedugo potom počelo prilagođavanje strategije koje nas je dovelo tu gdje smo danas, do rubrike „Reality TV“ na početnoj stranici.
O legitimnosti i ispravnosti ove odluke raspravljaćemo drugom prilikom, ali za današnju priču je važna druga posljedica – činjenica da su primat u kvalitativnom smislu preuzeli inostrani formati. Konkretno u dosadašnjem dijelu 2020. godine, Netflix većinu filmofilskih izliva ljubavi duguje Špancima. Najprije seriji „Kuća od papira“ („La casa de papel“), koja je izrasla u planetarni hit, a potom i filmu „The Platform“ („El hoyo“).
Iako je „The Platform“ svoju festivalsku turneju započeo u jesen prošle, na Netflix je stigao u martu ove godine. Preciznije, devet dana nakon što je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju virusa Covid-19, što će se ispostaviti ključnim faktorom. Jer, šta može bolje da sludi već sluđenu globalnu populaciju od dobre, stare, vječito poremećene španske kinematografije?!
Kompletan snimljen u dvije-tri scenografije, režiran od strane debitanta i uz dosta muke adaptiran iz nikad izvedene pozorišne drame, „The Platform“ nije od početka slutio na tihi hit. Ali, imao je dvije najvrijednije karte koje distopijski film može posjedovati – jednu snažnu ideju i mnoštvo malih prikačenih na nju. Ostale karte, u vidu koincidencije sa velikim društvenim potresom, osujećenosti miliona na višesedmično blejanje u Netflix i dokazano dobar nos ove kuće za biranje pravog sadržaja i trenutka, diler sreće im je posložio sam.
Kao svako dobro distopijsko ostvarenje, „The Platform“ se zasniva na vrlo jednostavnoj i izrazito simboličnoj premisi. Na nedefinisanom mjestu, u nedefinisano vrijeme, iz nedefinisanih razloga izgrađen je vertikalni zatvor sa ćelijama za po dvoje i rupom u sredini, kroz koju prolazi, jelte, platforma, jedina distribucija hrane za stotine utamničenih. U početku raskošno nakrcana svim zamislivim delikatesama, sa svakim spratom ona postaje sve siromašnija, jer su ljudi nezajažljiva i sebična vrsta, ostavljajući stanovnike nižih etaža u gladi, očaju i grozotama na koje su zbog toga prinuđeni.
Nisu svi, međutim, na tom mjestu po kazni, niti su svi spremni da se pomire sa stanjem koje su tamo zatekli. Pristupi promjenama i preživljavanju variraju od osobe do osobe i od stanja do stanja, gdje početna metafora društvenog uređenja dobija vrhunsku višeslojnost, pri tome gledaocu ne namećući nijedno rješenje kao potpuno praktično efikasno i moralno idealno. Upravo ova, inteligentno posložena i dozirano nedorečena sociološka, psihološka i ekonomska analiza apsolutno je najbolji element čitavog djela. „The Platform“ je hororistična filozofska debata za široku publiku, koja pitanja postavlja mučnim scenama izgladnjivanja i kanibalizma, argumente iznosi oštrim replikama i još oštrijim sječivima, a zaključke prepušta gledaocima, njihovim napregnutim vijugama i zgrčenim crijevima.
Pomenuta nedorečenost u nekim segmentima funkcioniše perfektno, ali se u drugima ispoljava i kao najveća mana. Suviše zanesen alegorijskim, režiser Galder Gastelu-Uručija (Galder Gaztelu-Urrutia) ponekad gubi iz vida značaj funkcionalnog, pa izbjegava pojašnjenja i kontekste ili povlači nedovoljno utemeljene poteze koji onda zjape kao rupe u scenariju i čitavoj ideji. Srećom, nikad to ne uzima maha kao kod nesrećne „Majke“ („mother!“), ali definitivno spušta čitav utisak za nivo ili dva niže, posebno kako se film bliži kulminaciji.
Svi ostali apsekti su sasvim utegnuti. Malobrojna glumačka postava je odlično selektovana, posebno Ivan Masage (Iván Massagué), Sorion Egileor (Zorion Eguileor) i Aleksandra Masangaj (Alexandra Masangkay). Scenografija je brutalistički jednostavna, a na samo dva zaista izgrađena sprata „Rupe“ kompjuterski su multiplikovani dodatni nivoi za vrlo snažan utisak nepreglednog ambisa duša. Svjetlo i kostimi samo su zaokružili tegobnu atmosferu koja stišće za grlo i uvrće želudac od prvog do posljednjeg frejma.
Da je bilo još malo posvećenosti detaljima, „The Platform“ bi lako mogao stići na korak do savršenstva. No, i ovako je u pitanju film veoma visokog nivoa, koji, baš kao svoja platforma, na toj visini nudi pravu gozbu slika gorkih za gutanje i tema teških za varenje. Taman za dane koji započinju brojkama zaraženih i preminulih, a završavaju statistikama otpuštenih i osiromašenih.
Naslovna fotografija: Netflix
