Moja prva trajno urezana košarkaška uspomena je McDonald's Championship turnir.
Sumorna jesen poslijeratne ’97, barem za nas, otpisane klince sa Balkana, koji smo preko noći osvanuli u nama stranim gradićima i tuđim kućama koje ni ne liče na one ostavljene iza barikada. Za neku drugu, parisku klinčuriju, koju sam zamišljao kako se biciklima spušta niz stare kaldrme s bagetima u rukama, jesen u kojem je ta nova ideja zvana Evropska unija cvjetala u svojoj punoj ljepoti, još ne sluteći na suve grane birokratije, crve fingirane jednakosti i trule izdanke poput Faraža (Nigel Farrage).
Za njih su sve barikade svježe uklonili. Ni iz jednog grada nisu tjerani, a bili su dobrodošli u svaki od Porta do Upsale. Vjerujem da su te jeseni, ipak, svi ostali kod kuće. U goste im je došao on, Majkl Džordan (Michael Jordan).
Ja sam o tome samo čitao. Tačnije, gutao svaki članak zagrebačke „Košarke“ po kojoj me je poslije pamtila teta sa kioska. Svaki osvrt na zabavu na terenu i ludilo na tribinama. Svaku fotografiju nasmijanih Džordana i Rodmana (Dennis Rodman), svjesnih da su tu više glumci nego sportisti, i Barseloninog dlakavog diva Duenjasa (Roberto Dueñas), preznojenog samo od pokušaja da zasluži utakmicu s njima.
U prvoj epizodi dokumentarnog serijala „The Last Dance“ čuje se tvrdnja da je te jeseni, na tom turniru u Parizu, Džordan izrastao iz legende jednog sporta u ikonu planetarne pop kulture. Klinjo iz Bosne, koji je tada u monotonom seocetu sjeverne Srbije očarano čitao o njemu iz jednog hrvatskog časopisa, bio je živi dokaz tačnosti.
Da se razumijemo, Džordan ni tada niti ikada poslije nije bio moj omiljeni igrač. Ja sam se tih godina divio titanima kao što su svemoćni The Dream (Hakeem Olajuwon), strašni Mutombo (Dikembe Mutombo), opasni Zo (Alonzo Mourning) ili gospodski Admiral (David Robinson), najradosniji bio kada sam sakupio sve sličice petorke Supersoniksa sa uličnom bitangom Pejtonom (Gary Payton), kokainskim manijakom Kempom (Shawn Kemp), dobrim momkom Mekmilanom (Nate McMillan), realno balvanom Perkinsom (Sam Perkins) i vječno mi komičnim Šremfom (Detlef Schrempf), svoju ljubav prema bekovima tek razvijao uz novajliju Ajversona (Allen Iverson)… Ali mi je i tada bilo sasvim jasno da niko od njih nije i nikada neće biti ono što je postao i ostao Džordan. Da ta pariska jesen ne bi bila ni upola tako magična bez njega.
Devet „The Last Dance“ epizoda kasnije, teško da bi se iko ko je pratio ovaj Netflix serijal drznuo tvrditi drugačije.
Kada vidite s koliko strahopoštovanja o njemu govore njegovi saigrači i rivali, koliko ravnomjerno i posvećeno je ludački terorisao i jedne i druge, koliko puta u tih deset časova materijala ponovio da mu nijedna cijena nije bila preskupa za pobjedu na kraju, kako je u zastrašujuću mašinu pretvarao svoje ionako čudesno tijelo, jasno vam je zašto se takav ne rađa dvaput. Iako je „The Last Dance“ i po svom nazivu i po posterima koji su ga pratili vukao više u pravcu priče o kultnoj generaciji Bulsa, od prvog minuta je on prvenstveno priča o Letećem Visočanstvu. Sve i da se zaista namjeravalo drugačije, prosto nije moglo.
No, režiser Džejson Hehir (Jason Hehir) nije ostao sasvim dužan ni onima koji su tu htjeli da vide Rodmana, Pipena (Scottie Pippen), Kukoča… Svakome od njih posvetio je pauze u priči o glavnom junaku. Iako vremena za njih definitivno nedostaje, to se ne može reći i za kvalitet onoga koje im je posvećeno. Hehir se konstatno trudi donijeti malo poznate priče, a one već znane sagledati iz nekog drugog ugla, pri tome obilno koristeći vrhunski selektovan i montiran arhivski materijal te niz odličnih sagovornika iz kojih je maestralno izvlačio reakcije. I najveće zaluđenike u košarku on uspijeva iznenaditi u svakoj epizodi, a one prosječne i površne prosto uvući u svlačionicu najslavnijeg klupskog tima svih vremena i u glavu najvećeg koji je ikad dohvatio narandžastu loptu.
Upravo to, ta emocija koja prožima svaki minut ove retrospektive, bilo da je na ekranu slavlje uz tompuse i alkohol ili rasprava o zavisnosti od kockanja i bijegu detroitskih Bad Boys bez stiska ruke, nabaciće ti smiješak na lice, a tebe u teleport za neka srećnija vremena. Srećnija barem za košarku i one pariske klince.
Dobiće ovakve filmske posvete jednog dana i Kobi (Kobe Bryant), i Lebron (LeBron James), i neki koji će doći za njima. I biće sigurno divne. I biće krajnje zaslužene. Ali, neće moći da budu kao „The Last Dance“. Jer, izvinite, niko nije „Like Mike“.
Naslovna fotografija: ESPN / Netflix
