U jednom od prvih tekstova objavljenih na ovom portalu, Saša Karanović, nekada najpoetičnija tastatura Bosonoge, a danas reditelj serije „Hotel Balkan“, napisao je da bi izbor Donalda Trampa (Donald Trump) za predsjednika SAD mogao biti slamka spasa za američku kinematografiju.
Rezon čupavog filozofa na prelazu iz redakcijske u režisersku stolicu bio je, kao mnogo puta poslije, vrlo smislen i precizan, ali se zasnivao na jednoj ključnoj pretpostavci – da je Holivud zaista i dalje sposoban za istinsku kreativnost, čak i kad postoji takav veliki, glasni, narandžasti motiv. Jedan mandat kasnije, Karanovićeve riječi se čine kao uzaludni optimizam, jer se najmoćnija filmska industrija nije pomakla sa svoje umrtvljene tačke.
Štaviše, na trenutke poželiš da nije ni pokušavala to učiniti. Recimo, sve vrijeme dok gledaš „Space Force“.
Na sva zvona najavljivana kao „'The Office’ u svemiru“, nova serija sa Netflix distribucijom zaista je djelovala tako. Kreativni dvojac Stiv Karel (Steve Carell) – Greg Dejniels (Greg Daniels) nije ni pokušavao izbjeći paralele sa serijalom na kojem su godinama sarađivali i koji je naknadno stekao skoro kultni status.
Trejler je bio toliko nafilovan prepoznatljivim pokretima, grimasama, replikama i uglovima kamere da je svaki od mnogih „The Office“ fanova otvorio po jedan šampanjac ni ne čekajući premijeru 29. maja. I nadati se da im je barem to piće leglo, jer „Space Force“ teško da hoće.
Polazna tačka je bila vrlo jednostavna i prilično besmislena. Dakle, idealna za komediju. Karelov general Mark Nerd dobija zasluženo unapređenje i neizvodiv zadatak – da predvodi granu američke vojske posvećenu akcijama u svemiru te što prije dovede njihove čizme na Mjesec, odnosno uspostavi stalnu bazu tamo gdje je ’69. posađena zastava od prugica i zvjezdica koja se otad usamljena (ne) vijori.
Sam program, naravno, funkcioniše toliko dobro da Nerd ne može istupiti iz sopstvene kancelarije, a da se ne spotakne o neku novu prepreku. Nažalost, ni sama serija nema išta veći domet. Već od sredine prve epizode, u koju je stalo bar pet pominjanja Trampa i najmanje tri politički korektne napomene, postaje jasno da će „Space Force“ biti filmski šatl Čelendžer. A prva epizoda je možda još i najkompaktnija.
Sve poslije toga je progresivni raspad u svim pravcima. Fore na račun američkog predsjednika postaju sve banalnije i neinteligentnije. Karikaturni likovi, kojima samo što na čelu ne stoje naljepnice tipa „ja sam parodija na Aleksandriju Okasio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez)!“, postaju sve suvišniji i iritantniji. U jednoj sekundi najjeftinije parole o rasnoj i polnoj jednakosti, pa u sljedećoj najzatucaniji klišei međunarodne politike. Humoristični elementi gube na frekvenciji i kvalitetu, a dramski nikad ne dobijaju stvarnu snagu i relevantnost u čitavoj priči.
Kada stigneš do kraja, nisi siguran jesi li sagledao lošu komediju koja te je zbunila svojim dramskim elementima ili lošu dramu koja je povremeno pokušavala da te nasmije. Ostane ti samo osjećaj duboke zabrinutosti što tog kraja suštinski i nema, već je on cliffhanger za evidentno neminovnu drugu sezonu.
Možda će se u tom nastavku „Space Force“ nekako uhvatiti za ivicu provalije, pa se vratiti na površinu, ali nakon ovakvih pet časova materijala šanse za to su baš male. Prosto, nezamjenljivo prisustvo Karela u čitavoj lepezi njegovog glumačkog dara i sav šarm mlade Dajane Silvers (Diana Silvers) koja iz sjenke istrčava u prvi plan nisu dovoljni za toliku predvidivost Džona Malkoviča (John Malkovich), usiljenu korektnost polulikova i pseudošala, političko-sociološku kritiku na nivou srditog djetešceta i niz drugih pucnjeva u sopstvenu nogu, nažuljanu tom čizmom za šetnju po Mjesecu.
Naravno, niko nam ne može zabraniti da se nadamo. Samo, i Karanović se nekada tako nadao…
Naslovna fotografija: Aaron Epstein/Netflix
