Spremite maramice, vrijeme je za plakanje. Spremili smo listu filmova o odrastanju, sa djecom glavnim likovima, a ako sadržina nije tužna – onda kraj sigurno jeste!
Odluku da napravimo listu klasičnih filmova sa tužnim sudbinama i još tužnijim krajevima napravili smo, prije svega, zbog činjenice da se danas istinske melodrame snimaju vrlo rijetko (uz nekoliko časnih izuzetaka). Razlozi za to kriju se u marektinškim pravilima da je teško reklamirati film sa tužnim završetcima, što u prevodu znači da nema puno producenata, koji će odriješti kesu za djelo, koje publika gleda uz suze.
Ranije su sudbinu filmova ipak određivali autori, a ne advertajzing timovi, zbog čega je melodrama bila istinska drama. Prođimo skupa kroz top pet najtužnijih filmskih klasika prošlog vijeka s nadom da ćete nakon gledanja biti nekoliko kila lakši.
5. 400 udaraca (1959.)
Na petom mjestu nalazi se remek-djelo francuskog novog talasa i možda jedan od najboljih Trifoovih filmova, “400 udaraca” (The 400 Blows). Trifo (Franscois Truffaut) snimio je ovaj film sa 27 godina, a kao inspiracija, poslužio mu je vlastiti život. Odrastao je lutajući ulicama pariza, tražeći utočište u kino sali uz fantastične prikaze na velikom platnu. Priča prati malog Antoana Dojnela (Antoine Doinel) i njegov problematičan odnos sa školom dok ga roditelji ignorišu i smatraju gnjavažom. Naslov filma odnosi se na francuski izraz “faire les quatre cents coups” što bi u prevodu značilo “izazvati pometnju”. Kako to obično biva, problematično ponašanje, proizvod je lošeg odgoja, u njegovom slučaju rezultiranog nepažnjom roditelja, ali i siromaštvom. Šarmantna priča o odrastanju 40-ih godina u Parizu, slomiće vam srce, a izvedba mladog Žan Pjer Lea (Jean-Pierre Léaud) takva je da se sa njega ne može skloniti pogeld. Soundtrack samo podvlači već sentimentalnu atmosferu filma, a Žan Konstantin (Jean Constantin) je savršeno pogodio kako zvukovno predstavivti lutanja 12-ogodišnjeg dječaka.
4. Kes (1969.)
Bili Kasper (Billie Casper) je čak i u trejleru ovog filma predstavljen kao lažov, prevarant i lopov. Ovo remek-djelo Kena Loača (Ken Loach), govori o 15-ogodišnjem dječaku koji je izgubio svu nadu. Odbačen od porodice, bez prijatelja i sa učiteljima zlostavljačima on muči muku da pronađe trenutak mira. Sve se mijenja kada na njega slučajno “naleti” soko. Tada se on zainteresuje za sokolarstvo i njegov život polako dobija smisao. Film je snimljen po knjizi “A Kestrel for a Knave” autora Berija Hajnsa (Barry Hines). Glumci koriste autentičan Jorkširski dijalekt, koji daje dozu vjerodostojnosti koju je teško ignorisati. Glumac Dejvid Bredli (David Bradley) sjajno tumači napaćenog dječaka, često tako ubjedljivo igra sram, tugu i bol da posumnjaš da je u pitanju fikcija. Vrlo je moguće da su ga u scenama gdje plače stvarno činili tužnim, a sama pretpostavka da je tako, sve čini još bolnijim. Predivno snimljen, sa nestvarnim bojama, dječak je često slikan iz daljine, tako da djeluje još jadnije, a njegove plave oči dolaze do izražaja taman dovoljno da nas uhvate na sentiment.
