Postalo je neka vrsta nepisanog pravila, da svaki povratak Milana Glavaškog u muziku, da li kroz sastav Rebel Star ili matični bend Eva Braun, na trenutak udahne svježi vazduh u zagušljivu mrtvaju regionalne pop muzike.
Pravilo je doslovno ispoštovano i novim albumom “Demoni”, snimljenim pod imenom Rebel Star, iako je u prinicipu materijal na njemu nastao kao solo projekat Milana Glavaškog, urađen po principu “jedan čovjek- cijeli bend”.
Analogija iz naslova ovog teksta asocira naravno na legendarni album “The Basment Tapes” Boba Dilana (Bob Dylen), nastao u podrumu njegove kuće u Vudstoku, dok su trake snimljene za izdanje “Demoni” nastale u podrumu Milanove kuće u Bečeju.
Za razliku od Dilanovog pažljivo planiranog bjekstva od neželjenog statusa glasa generacije i proroka kontrarevolucije 60-ih u Vudstok u pratnji čuvenih The Band, Milan je u svom podrumu završio sam spletom slučajnosti zbog aktuelne pandemije koronavirusa.
Vrijeme u prisilnoj izolaciji od ostatka planete, on je iskoristo da se vrati muzici, kroz novih 10 pjesma snimljenih za deset dana. Osuđen na samog sebe, on je na “Demonima” bio producent, odsvirao je sve instrumente i otpjevao sve vokalne dionice, osim na uvodnoj numeri „Nema kantrija za starce“ u kojoj je mikrofon podijelio putem interneta sa pjevačicom Zvonkom Obajdin iz grupe Svemir.
Rezultat takavog ogoljenog pristupa zadatku jeste brutalno iskren album, minimalistički izgrađen pomoću vokala, akustičnih instrumenta i nenametljivog ritma udaraljki i bubnjarskih četkica.
Očekivano, kada je u pitanju Glavaški kordinate zvuka kreću se u široko postavljenom polju uticaja bendova poput The Beatles-a, The Beach Boys-a, Byrds-a, Big Star-a i The Band-a, dok je tematika stihova okrenuta kombinovanju ličnih i opštih mjesta Milanovog svijeta, ali na razoružavajuće direktan način.
Album otvara pomenuta “Nema kantrija za starce”, koja osim asocijacija u svom nazivu na književno remek-djelo Kormaka Makartija (Cormac McCarthy) i jednako genijalnu filmsku adaptaciju braće Koen (Coen), donosi i novu vezu “Demona” sa muzikom Boba Dilana kroz svoje stihove.
“Sedam dana smo dozivali sunce
Uzalud očekivanja da će biti bolje od sad
Ja sam zaspao i živeo sam juče
Gde nema boljih bendova za nas osim Boba Dilana. “
Stvar je odsvirana u poletnom kantri rok štimungu, dok topli vokal Zvonke Obajdin daje savršenu ravnotežu Milanovom raspuklom baritonu, pjevajući emotivne stihove o prolaznosti vremena i neumitnom bolu zbog gubitaka koji dolaze starošću.
Na sličnom tonu kreću se mračna “Magla” (Magla u lice, magla niz dlan, curi niz kosti. Ja te plašim, oprosti ako isparim sad Vazduh me nosi u duboki mrak) i mistikom obojena “Srebro”( Nemoj da veruješ Isti si kao ja Nemoj da veruješ Isti si kao ja Ne znaš da postojim al dugo Hodao sam baš tu na tvojim stazama).
Potresna bluz ispovjest lutalice u prelijepoj numeri “Oda moru” zvuči kao pismo ostarjelog Korto Malteza, napisano u nekom baru Grinič Vilidža, uz muziku folk trubadura 60-ih.
“Davno sam ostavio dom
Davno sam se solju posuo
Suvi kamen nasred spruda
Jedna izgubljena luda
Ceo život zove te da plovimo”
Kako se u bečejskom podrumu može spojiti mutna voda Misisipija sa mutnom vodom Tise saznajemo u melanholičnoj poemi “Dan na Tisi”, u kojoj Milanov glas savršeno prati samo akustična gitara.
“Jednu šansu imaš za sve prave reči
Jer jasno ti je da kako stariš više nisi
Za dan na Tisi
Ljubav nemaš za sve
Jer ceo život žao ti je
Što nikad nećeš, nećeš biti Misisipi”
U uslovno rečeno hitoidniji zvuk, album ulazi u rijetkim momentima, poput nešto bučnije numere “Ljubav” izgrađene na bržem ritmu i zvonkim rifovima električne gitare i ponovo sjajnim stihovima.
“Zaboravi me
Kad svane prvi sunčani dan
Na putovanje polazim sam
Naše dugačke senke
Su pune opušaka
I starih ožiljaka”
Ipak vrhunac albuma dolazi i u možda ključnoj numeri “Demona”, razigranoj “Laži” u kojoj se Millan efektno obračunava sa svijetom izvan njegovog podruma, srca i uma, gdje nema puno iskrenosti, već samo gomila fabrikovanih laži.
“Jutra, svakog jutra čitam novine
Ovaj refren nauče ludaci kad se vlasti dohvate
I tako prazne glave sedim
A na radiju je odgovor na sve
Ja sam dete Boga Sunca
I Zvezde Smrti Imperije
Zapovednik punih usta
Ima da mi veruješ.”
U tim agresivnijim, električnim vodama kreće se i završna „Praznična pjesma“, koja savšeno oživljava Big Star/Byrds zvuk kroz zvuk dvanaestožičane gitare i dramatično Milanovo pjevanje brutalno iskrene poezije.
“O, oslepeo sam
Od sreće i od praznika tvog
Kao odjek posle lošeg sna
Slušam poruke što sebi šaljem u pomoć
Poruke što šaljem u pomoć“.
Sam autor kaže da je sve u vezi sa petim albumom Rebel Star krenulo od demo snimaka, koji su zvučali predobro da ih se odrekne.
“Onda se ploča sklopila sama, čudo koliko je to istina. Ploče govore kroz ljude, nema tu kontrole. Postanu pogubne za one što ih slikaju, isisaju im krv, naprave nove ožiljke i ukinu san” – kaže Glavaški.
I njegove riječi pogađaju suštinu. Album „Demoni“ jeste zbirka bolnih iskustava već zrelog autora, naglašeno sentimentalnih stihova i iskrene vjere u čudesnu moć muzike. Ukratko, regionalni rokenrol dobio je jedan od albuma godine koja se nije proslavila sa pretjerano dobrim vijestima.
Naslovna fotografija: Rebel Star/Ana Ticanović
