Pedesete i šezdesete godine XX vijeka Jugoslaviji su donijele mnogo toga – izbacivanje Jugoslavije iz Informbiroa, otvaranje granica, ekonomski rast, masovno opismenjivanje, te za kulturu veoma važan događaj – otvaranje diva socijalističke diskografije “Jugotona”.
Iako je “Jugoton” na početku poslovanja 1947. godine bio relativno neprofilisana firma, s obzirom na to da su tehnički bili “Tvornica gramofonskih ploča i pribora, te galanterije iz plastičnih masa”, ubrzo se odlučuju okrenuti isključivo muzici i istorija tu počinje.
Jugoton ne samo da je bila prva muzička izdavačka kuća u Jugoslaviji, nego i najveća, tako da su objavljivali albume svih bitnijih jugoslovenskih muzičara, od Ive Robića preko Novih Fosila i Bijelog Dugmeta do ključnih ploča Novog talasa.
Najveća promjena u poslovanju, koja je za sobom povela i značajne kulturološke promjene dešava se kada Jugoton potpisuje ugovor sa izdavačkim kućama “RCA”, “Polydor” i “Decca”, kojim dobija prava na objavljivanje prvo ploča Elvisa Prislija (Elvisa Presleya), ali kasnije i The Beatles-a, The Rolling Stones-a, Dejvida Bouvija(David Bowie), Kraftwerk-a, Queen-a, Pink Floyd-a, Iron Maiden-a i mnogih drugih.
Iako je proces znao biti dugotrajniji i teži, u zavisnosti od mjesta stanovanja, strane ploče više nisu samo za sretnike koji imaju „tetku u Njemačkoj“, već i sami mogu kupiti singlicu koja će promijeniti sve i navesti ih na put razvrata i zapadnog kapitalizma, ali i donijeti značajnu popularnost u vršnjačkoj grupi.
Šalu na stranu, postojao je glasan otpor stranom kulturnom uticaju na Jugoslaviju, posebno na njenu omladinu. Ta ista omladina će se ubrzo razdvojiti na one koji slušaju Lepu Lukić ili Duška Lokina i The Beatles i Rolling Stones, gdje su ovi potonji definitivno bili u manjini.
Ugovori sa stranim izdavačim značili su i to da Jugoton ima prava da koristi pjesme, mada im to nije prestavljalo pretjeranu prepreku, s obzirom ne to da su zakoni o autorskim pravima bili značajni toliko da se nije isplatilo da „propadne“ na većinski dio Jugoslavije koji nije pratio svjetsku muzičku scenu i nije razumio engleski, ali je opet pomno pratio omiljene pjevače i rado slušao sve sa poznatim imenom.
Tako će slušaoci Mikija Jevremovića prepoznati „Kuću izlazećeg sunca“ kao „The House of the rising sun“ ili „California Dreamin“ kao englesku verziju „Zbogom, Kalifornijo“ i otkriti The Mamas & The Papass široj jugoslovenskoj publici.
Obrade su bile bitan katalizator za razvoj jugoslovenske moderne muzike, pogotovo rok scene, s obzirom na to da je velika većina prvih jugoslovenskih rok bendova poput Bijelih strijela, Džentlmena, Robota, Delfina i ostalih počela sa obradama stranih uzora i nastavila sa vlastitim autorskim radom.
Na društvenom nivou, ovo nije bila mala stvar. Omladinska kultura je počela polako da se budi i postaje svjesna sama sebe i svoje moći, često na neodobravanje starijih generacija, koji su uglavnom smatrali da su mladi buntovni, dugokosi, neuredni, povodljivi za zapadnim trendovima, tj. apsolutno nepogodni za nasljeđivanje socialističke države i njenih vrijednosti.
Tako je rok postao kultura progresivne buntovne omladine, zainteresovane za moderne ideje i što je najvažnije, temelj svih budućih subkultura Jugoslavije i njenih nasljednika.
Jugoslovenski muzičari su najčešće obrađivali pjesme na engleskom, ali ne isključivo. Francuske šansone i italijanski San Remo festivalski radovi bili su često u opticaju.
Poznati primjeri su veliki hit Dragana Stojnića „Bila je tako lijepa“ ili „Nogometna utakmica“ Beti Jurković, koju je Italijanka Rita Pavone prva izvela i prodala u više od milion primjeraka širom svijeta.
Često neopjevani heroji jugoslovenskih obrada su prevodioci i aranžeri, koji su pazili da zadrže teme pjesama, a da one ostanu smislene i u duhu našeg jezika. Jedan od primjera je pjesma „Daj nam sunca“, koju izvode Dušan Prelević Prele i Mira Peić, inače obradu „Let The Sunshine In“ iz mjuzikla “Kosa” (Hair).
Možda ćete prepoznati stihove koji razumiju emociju originalne pjesme, bespomoćnost čovjeka nad ekspanzijom tehnologije i industrijalizacije i anti-ratnu retoriku nabujalog hipi pokreta, koje je preveo Jovan Ćirilov, slavni teatrolog, pisac i prevodilac i jedan od stubova modernog srpskog pozorišta.
Mi gladni, bez daha gledamo se sada
Mi lutamo po hladnom danu
Iz naših tužnih soba
Oči u oči sa svetom
Kompjutera i robota
Slušamo same laži
I prazninu svih iluzija
We starve, look at one another short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Jovan Ćirilov, tada dramaturg u Ateljeu 212 i kolege, uspjeli su da za samo godinu dana nakon Brodvejske premijere, predstave mjuzikl beogradskoj publici. Ali ono što je facinantno je to što su obrade najčešće tako i rađene. Uglavnom bi prošlo jako malo vremena između premijere pjesme na kultnom Radio Luksemburgu i izdavanja jugoslovenske ploče.
Miki Jevremović, koji je imao dosta iskustva sa „omaž“ pločama, rekao je da su ponekad mogli u nekoliko slušanja da „skinu“ pjesmu od muzike, teksta, aranžmana i da je snime u vrlo kratkom roku. Tako da je „proizvodnja“ bila razrađena i vrlo uspješna.
Interesantno je to što je bilo i obrnutih situacija, tj. da su strani izvođači obrađivali jugoslovenske hitove. Najpoznatija i najfascinantnija je obrada pjesme “Stranci u noći” Ive Robića, koju vjerovatno bolje znate kao “Strangers in the Night” slavnog Frenka Sinatre, sa njegovog najprodavanijeg albuma pod istim naslovom.
Ironično, Robić je pjesmu navodno prijavio na Splitski festival pod nazivom “Ta ljetnja noć”, ali nije ušla u glavnu selekciju, niti je doživjela pretjeran uspjeh na jugoslovenskom tržištu. Zato je koautor Bert Kempfert (Bert Kaempfert), pjesmu prepustio Sinatri, koji ju je urezao u kolektivnu svijest, a Ivo Robić ostao samo fusnota na Wikipedia stranici.
U dvadesetak godina intenzivnog prepjevavanja strane muzike, jugoslovenska publika je bila izložena velikom broju žanrova, od šansona do soula, psihodeličnog roka i popa. Tada, više nego ikada ranije, muzika je bila portal u novo vrijeme i nove ideje. Vrlo je vjerovatno da je većina prepjeva bila motivisana brzom zaradom i iskorištavanjem već uspješnog recepta sa stranog tržišta, ali koji god bio razlog eksploatacije stranih muzičkih kataloga, treba uvijek da se zapamti jedna stvar: Imitation is the sincerest form of flattery!
Naslovna fotografija: Jugoton/Croatia Records
