Malo je bendova u regionu svoji su svoj razvojni put na muzičkoj sceni toliko iskreno, dosljedno i beskompromisno dokumentovali kroz vlastite pjesme poput zagrebačkog Elementala.
Sastav koji se krajem 90-ih stidljivo početnički igrao obrascima hip hopa, soula, fanka indi roka i pop muzike, tokom prethodne dvije decenije od albuma do albuma strpljivo i znalački gradio je pred licem publike autentičan zvučni, poetski i idejni univerzum, čija vrijednost odavno prevazilazi granice lokalnog.
Kaleći se svirački kao bend na putu, uživo kroz bezbrojne koncerte, svaki njihov novi studijski album bio je i novi korak naprijed koji savršeno sublimira u sebi, kako emocije sopstvenih članova, tako i duh vremena u kojem su nastajali.
Isti kreativni pristup zadržali su i na novom albumu „Ilica“, koji stiže u godini koja nije donijela puno dobrih vijesti kako regionu, tako i ostatku planete. I to se na neki čudan način čuje u svih osam pjesma, koje je kreativni tandem Luka Tralić Shot i Mirela Priselac Remi stvorio za svoj osmi studijski rad.
Tjeskoba, nesigurnost, usamljenost, strah i sveprožimajući osjećaj nemoći u borbi sa vjetrenjačama 21. vijeka, odjekuju u većini numera, možda i najmračnijeg albuma u karijeri grupe, što je u godini pandemije i stalnorastućih ekonomskih, političkih i društvenih kriza, ili kako to neko idealno reče, “olovnih vremena!“, prilično aktuelna atmosfera.
Naravno, nije Elemental bend koji drži moralne pridike svojoj publici, ili licimjerno brine o planeti koja ide u pogrešnom pravcu. Oni su prije svega bend koji ima vrhunski groove u dobro podmazanom zvuku i autore koji svojim stihovima hrabro istražuju prije svega sebe, a potom i svijet oko sebe, na vrlo neposredan i emocionalan način.
Rezultat je album sa osam fenomenalnih pjesma, koje su, koliko god to zvučalo na prvi pogled kontradiktorno, kompleksne i jednostavne, lične i angažovane, vesele i melanholične; i ako prepoznate sebe u njima, ili ono što se dešava oko svih nas, to samo govori koliko su njihovi autori talentovani i vješti muzičari.
Čim krenete u slušanje, uvodna „Ilica“ vas mračnim valjajućim fank zvukom upozorava da vas čeka ploča malo mračnijih tonova, ali ako imate nekih dilema oko toga šta čujete, dileme nestaju kada krene vokalni obračun Remi i Shota, koji udaraju zlokobnim stihovima pravo u metu:
„Glavom si visoko visoko u oblacima
U kožu ramena ti zabijam kandže
Šamaram te glasim povicima
Uzeli smo noćas previše svega
Uzeo me kvragu umor i glad
Uzeli smo noćas previše svega
Ne znam kolko je sati
Ne znam koji je grad
Teturamo k’o prikaze, pijani maratonci
Preglasni za mir noćnih ulica
U buci ostavljamo križanja, križamo jedno drugo
Valjda alkohol izvuče sve teme što skrivamo dugo
Plačemo, grlimo se, urlamo i šutimo
Neoprostivo opraštamo, na sranja se ljutimo“
U sličnom tonu nastavlja i nešto rasplesanija i ekspresivnija „U velikom gradu“, koja, osim što demonstrira da je Remi izrasla u pjevačicu moćnog i upečatljivog vokalnog stila, svojim fenomenalnim stihovima krajne lucidno predstavlja jezgroviti poteski stil svoje autorke, koja sa vrlo malo riječi kaže puno toga.
„U velikom gradu
Uvijek netko negdje žuri
U velikom gradu
Odgovori su šturi
U velikom gradu
Rješavamo sve
U gradu pamtimo ime
Ali lice ne“.
Da Remi & ekipa znaju šta rade svojim stihovima, glasom i muzikom, najbolje se čuje u trećoj numeri albuma, „Živa glava“, koja možda i najbolje objašnjava suštinu ovog albuma, kako zvonkim surferskim rifom koji odjekuje zvukom velike praznine, tako i svojim sirovim stihovima:
„Zagrljaj od vina
Poljubac od hašiša
Seks od bombona
Jutro od grižnje savjesti
Priče i tišina
Dramske pauze
Kao, nešto je važno
A prazno je, prazno je,
Prazno je
Već si preblizu da okrenem stranu
Daj da izvučemo bar živu glavu“.
U vremenu koje nudi „živu glavu“ na ramenima kao suštinsku vrijednost postojanja, možete prihvati ponuđeno i pokoriti se, ili da izaberete alternativu i postane „Ptice bez gnijezda“, kako glasi naziv pjesme broj četiri.
„Mi smo ptice bez gnijezda
Ne pripadamo nikome
Ali znamo što je sloboda
Mi smo ptice bez gnijezda
Ne pripadamo nikome
Kapetani svoga broda“.
Igra se Elemental slobodno melanholičnim sving zvukom pjesme „Hej sanjalice“ , drugog singla sa albuma, ili energičnim rok štimungom prvog singla „Nešto glasno“, u kojem Remi i Shot skoro pankerski ljuto pozivaju na oslobođanje kočnica u stavovima i životu.
Spremni su da ponude i jednostavan recept za liječenje posljedica mračnih vremena kroz numeru „Dvojka“, koja svojim kuvajućim plesnim zvukom i optimističnim tekstom na temu ljubavi daje i najenergičniji trenutak albuma.
„Svi su u dvojci, u dvoje je lakše
lakše dižeš, lakše dijeliš kad je sve moje i naše
jednoj lasti nema proljeća, u dvoje ćemo rasti
na sve četiri strane svijeta sadim sjeme što će cvasti“
Logično, nakon zvučno-tekstualnog vrhunca albuma, može doći samo melanholični oproštaj. U ovom slučaju on stiže kroz sanjivu baladu „Poslednji gosti“, koja svojim zadimljenim zvukom i vokalima koji mamurno recituju preko sintisajzerskih linija, zvuči kao neka izgubljena poruka Arsena Dedića svojim talentovanim učenicima Luki i Mireli.
“Pola šest na satu, svi su davno već isparili
Parovi u kutevima za nas nisu marili
Ćaskali smo tiho okruženi tuđim dimom
Ohrabreni svitanjem a možda i vinom
Pričo si o sebi riječi sricao polako
Poznamo se godinama ali ne ovako
Bio si mi uporište kad me more valjalo
Još malo
Ostani pet minuta
Da uđem
Ispod tvog kaputa
Svi odlaze
Vjetar zimu nam nosi
Mi ostajemo
Posljednji gosti“
Poruka je na svu sreću upućena pravim autorima, koji su, okruženi jednako talentovanim muzičarima, stvorili karijeru bez razmišlja o žanrovskim, ili ličnim predrasudama.
Novi album „Ilica“ donosi malo mračnije i sjetnije muzičko lice Elementala, u odnosu na ona koja smo upoznavali do sada, ali kao i na prethodnih sedam albuma, oni su radili svoju muziku, onako kako su je osjećali.
Sa pravim osjećanjima, isto je kao i sa pravom muzikom, ne možete ih kontrolisati, već samo živjeti! Sudeći po “Ilici”, ovu gorku životno-muzičku lekciju članovi Elementala, dobro su naučili.
Naslovna fotografija: Promo/UO Elemental / 383records
