Jedna od najznimljivih kantautorki današnjice Micki Mijavaki (Mitski Miyawaki), koja iza sebe ima pet odličnih albuma, rođena je 27. septembra 1990. godine u Japanu.
Njen otac je bio zaposlen u državnom seketarijatu SAD-a pa se zbog toga često selila. Živjela je, između ostalog u Kongu, Turskoj, Kini i Maleziji.
Ipak japansko (sa majčine) i američko (sa očeve strane) porijeklo, nešto je što je nepovratno uticalo na njenu ličnost, pa samim tim i na njeno stvaralaštvo.
“Kada pričaš više jezika, to je kao da svaki jezik ima zasebnu ličnost. Nikada ne bih mogla napisati ljubavnu pjesmu na japanskom, prosto zato što nikad nisam bila zaljubljena na japanskom“.
I to se vidi. Ako uzmemo u obzir njenu “Your Best American Girl“, gdje oplakuje svoju nestejsievsku ljepotu, vidimo da je najviše patila za lijepim indie rok dječacima koji su je sistematski ignorisali. Micki doduše, uspjeva da razuvjeri banalnost situacije. Melodramatično gradi strukturu pjesme, tužno romantičnim melodijama, tako da iako nikad niste bili azijsko-američka tinejdžerka, zaljubljena u Rikija iz srednjoškolskog pop-pank benda, osjetićete ljubavni jad odbijanja.
Iako je bila student filmskog univerzteta, prebacila se na studije muzičke kompozicije i što bi rekao Igi Pop (Iggy Pop) postala “najnapredniji američki kantautor“.
Prva dva albuma koja je izbacila posjeduju dosta klasični aranžman, sa orkestralnim instrumentima. Međutim i kasnije kada je prešla na svedeni oblik gitare, basa i bubnja, zadržala je specifičan stil.
To je ipak ono što odlikuje svu dobru muziku. Sve što nam pjesma govori, koliko bilo lično i neobično, svi mogu primjeniti/osjetiti na sebi. Ponekad se, uz dužno poštovanje, to desi i sa muzikom koja nam se ne sviđa, pa se onda ljutimo i još više lajemo okolo kako “to nije prava muzika”, a u stvari nam je krivo što je osjećamo.
Micki je svjesna varljivosti slave, pa se u nekim intervjuima boji mržnje publike. Čitajući njene izjave i slušajući muziku, reklo bi se da se ona najviše boji odbijanja.
“Čekam da se javnost odluči da me mrzi, i En Hatavej (Anne Heathaway) su zamrzili kad je bila na vrhuncu slave. Zbog čega? Ni zbog čega! Jednostavno su je otpisali, jer mogu”.
A javnost nikako da je zamrzi. Iako je bila aktivni član tviter zajednice, poznate po munjevitim promjenama prema selebritijima, svi su bili razočarani kad je potpuno uklonila sve svoje socijalne mreže. Ovaj bipolaran stav prema poznatosti nekad je izazivao i loše rekacije. Izjavljivala je da joj je posao muzičara jako naporan, te da bi najradije samo stvarala bez da mora nastupati.
Kad sam je gledala uživo u Bolonji 2017. to je bilo evidentno. Bina je izdignuta, jedan bucko sjedio je za bubnjevima, dok je gitaru sa impresivnim pedalbordom na kom bi zavidio svaki pošten post-roker, svirao mršavi riđokosi cviko. Onda se iz publike pomalja sićušna ženica, obučena u usku crnu suknju kakvu bi nosila neka napirlitana sekretarica. Oprezno se penje na binu, kao da to ne radi često i uzima bass vrlo oprezno, vidno ometena tremom. Međutim kad odsvira prvi ton i pusti svoj vrlo kontrolisan vokal, ona postaje nezaustavljiva sila.
Danas su njeni nastupi drugačiji, imaju koreografiju. Izvodi uglavnom numere sa poslednjeg albuma “Be The Cowboy” koji je neka vrsta inovacije u odnosu na prethodna četiri. Ove nove pjesme, daju joj prostora da se fizički izrazi i ona to potpuno koristi. Recimo da bi ovaj novi nastup mogao zainteresovati i nekoga ko je prvi put gleda, kao i starog fana koji zna sve tekstove.
Posljednja tri albuma objavila je za cijenjenju etiketu “Dead Oceans “ koja okuplja neke od najzanimljivijih rok autora današnjice poput: Bright Eyes, Dirty Projectors, Durand Jones and the Indications, Khruangbin, Kevin Morbi (Kevin Morby), Fibi Bridžis ( Phoebe Bridgers), Phosphorescent... Njena trogodišnja studijska tišina je vjerovatno uvertira u novu fazu rada, a nama ostaje da se strpimo i vidimo kako će to njena muzika napredovati.
DISKOGRAFIJA:
Lush R (2012. )
Retired from Sad, New Career in Business (2013)
Bury Me at Makeout Creek (2014)
Puberty 2 (2016)
Be the Cowboy (2017)
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Damon Winter/The New York Times
