Legendarni Bob Dilan (Bob Dylan) objavio je svoj 39. studijski album u karijeri i prvo izdanje u poslednjih osam godina sa originalnim pjesmama, nazvan “Rough and Rowdy Ways”.
I da skratimo sve eventualne dileme, riječ je remek-dijelu. To nije ni malo laka tvrdnja kada govorimo o vjerovatno najvažnijem živom muzičaru današnjice, iza kojeg se nalazi brilijantna karijera sa gomilom fenomenalnih albuma, mitskim statusom u istoriji rok muzike i dobijenom Nobelovom nagradom za književnost. Srećom, malo je ljudi spremnih da ponesu teret velikih očekivanja sa lakoćom kojom to čini ovaj velikan iz Minesote i to nakon punih šest decenija bavljenja muzikom.
Nastavljajući albumski niz bez promašaja, započet još album “Oh Mercy” iz 1989. godine, Dilan se i dalje zvučno poigrava obrascima bluza, roka, džeza i folka u nekoj vrsti kompleksne muzičke legure, koja je postala njegov zaštitni znak u poslednje tri decenije karijere. Ipak, ono što izdvaja novi album od ostataka njegove diskografije u ovom milenijumu jesu stihovi kojima se on nakon dugo vremena okreće od njegove unutrašnje perspektive prema svijetu oko sebe.
Naravno, ne treba to shvatiti bukvalno, jer bavi se Dilan i dalje samim sobom, ali u ovom slučaju on je jasno svjestan da je mit o njemu neodvojiv dio moderne kulture i da on, želio ili ne, ne može lako pobjeći od statusa predvodnika, kao što je to učinio tokom 60-ih, bježeći u seosku osamu Vudstoka.
Dilan, heroj folk roka i kontrakulture 60-ih, odavno je odbacio titulu proroka, bio on lažan ili ne, stavljajući sebe kao muzičara u prvi plan. A kada bježanje ne pomaže, možete učiniti samo jedno: okrenuti se licem u lice protivniku i suočiti se sa njim kroz seriju brilijatnih opservacija na temu moralnog pada moderne civilizacije, biblijskih motiva o životu i smrti, brojnih referenci na pop kulturu i ironičnog poigravanje sa sopstvenom legendom.
Početak velikog dvoboja Bob protiv ostataka svijeta kreće lagano sa uvodnom „I Contain Multitudes” koji plovi kroz mutne vode barskog džeza, dok vokal hipnotički recituje/šapće opore stihove:
„Today and tomorrow and yesterday too
The flowers are dying like all things do
Follow me close, I’m going to Ballinalee
I’ll lose my mind if you don’t come with me
I fuss with my hair and I fight blood feuds
I contain multitudes“.
Potom pjevač u priču uvodi Edgara Alana Poa, Anu Frank, Indijanu Džonsa i The Rolling Stonese, objašnjavujući da riječ mnoštvo iz naslova nije slučajna, već da je on kao autor svjestan koliko on duguje drugim i koliko drugi duguju njemu.
Potom se ritam pojačava numerom “False Prophet“ koja ima ima prilično mračan i žestok ton, na tragu Čikago bluz škole, sa tekstom, u kojem se Bob ironično poigrava sa sopstvenom mitologijom kod publike i kritike. Potom se hvata uloge biblijskog pjesnika koji uz dramatičnu pratnju benda teatralno deklamuje secirajući teški teret istorije na licu svakog pojedinca u sjajnoj “My Own Version of You”
„I can see the history of the whole human race
It's all right there, it's carved into your face
Should I break it all down? Should I fall on my knees?
Is there light at the end of the tunnel, can you tell me please?
Stand over there by the cypress tree
Where the Trojan women and children were sold into slavery
Long before the first Crusade
Way back before England or America were made
Step right into the burning hell“.
Bori se Dilan svojom muzikom sa crnim jahačima u potresnoj „Black Rider“, priznaje da je filozofski pirat, rođen sa krive strane željezničke pruge kao Ginzberg i Kerauk u melanholičnoj „Key West (Philosopher Pirate)“ da bi se u završnoj numeri albuma 17- minutnoj epskoj poemi “Murder Most Foul” pozabavio usudom sopstvene bejbi bum generacije.
Potresni testament našeg vremena počinje ubistvom Džona Kenedija, polako se pretvara uz pratnju klavira, udaraljki i violončela u Dilanovu priču o jednoj generaciji koja je vjerovala da muzikom i ljubavlju može promjeniti konzervativni i nepravdeni svijet svojih roditelja, a potom završila u pohlepnoj eksploataciji sopstvenih promašenih ideala, pretvarajući svijet svoje djece u mnogo ružnije mjesto nego što je ikad bio.
Ono što je jedino ostalo vrijedno u sjećanju na promašenu utopiju jedne generacije, jeste muzika, koju Dilan namjerno i deklarativno nabraja na kraju pjesme.
A da je svijet stvarno otišao do vraga i da Dilan stoji u njemu kao usamljeni svjetionik moralnosti, govori i paradoksalna činjenica da je “Murder Most Foul” prvi singl u njegovoj karijeri koji je završio na prvom mjestu Bilbordove top liste, iako nema ni jednu jedinu potencijalnu osobinu koja bi garantovala status hita. Ljudi jednostavno vjeruju Bobu, čak i kad im 17 minuta vrlo mračnim tonom pjeva o njihovim slabostima.
Deset pjesama, punih 70 minuta muzike, zadimljeni hrapavi glas i bend koji skoro organski diše u skladu sa stihovima svog lidera čine album „Rough and Rowdy Ways”.
Brutalno iskrena ploča čiji mrak sija kao jako svijetlo u tami površnosti digitalnog doba. Snimljena od strane 80-godišnjaka, koji je prošao sve i svašta, a svoje iskustvo zna pretvoriti u prave riječi i pravi zvuk, čijoj ljepoti, po svemu sudeći, ne mogu više ništa učiniti ni ljudi ni vrijeme.
Naslovna fotografija: Promo/ Christian Bertrand
