Nakon kino hita “The Duelists”, režiser Ridli Skot (Ridley Scott) je bio spreman za novi filmski poduhvat, a studija oparena uspjehom “Zvjezdanih Ratova” jedva su dočekali novu priliku za SF spektakl. Ali, ovoga puta, taj spektakl će biti obojen crnom, zelenom i jezivim ilustracijama genijalnog H.R. Gigera.
Adaptiran po scenariju Ronalda Šuseta (Ronald Shusett) i Den Obenona (Dan O'Bannon), SF horor “Osmi putnik” (jedan od boljih prevoda imena filma na našim prostorima), je pičovan kao “Teksaški masakr motornom pilom u svemiru“.
Ridli Skot tvrdi da nikad nije bio fan horora, “jer na kraju krivac uvijek bude lik u gumenom odijelu“, a odijelo za ovaj film puno je kompleksnije i uticajnije od bilo kog kostima u horor/SF žarnu ikad .
Obenon je prvobitno Šusetu pokazao rad švicarskog ilustratora H.R. Gigera. Litografija “Necronomicon IV” bila je polazna tačka za čitav koncept iza Alien franšize. Kada ga je Ridli Skot upoznao, shvatio je da je najveći problem filma (izgled parazitnog vanzemaljca) uspješno riješen. Skot ga je odmah zaposlio ka dizajnera svih setova i stvorenja koje je najbitniji dio čitave priče.
Stvorenje Zenomorfa (Xenomorph) napravljeno je od plastelina, kičmenih stubova zmija i rashladnih cijevi Rolls Royce-a. Glava je napravljena odvojeno i nju je konstruisao Karlo Lambardi (Carlo Lambardi), talijanski inženjer i veteran specijalnih efekata koji je na Alien-a došao sa “Bliskih susreta treće vrste“. Lombardi je pomno pratio Gigerove crteže i proračune, praveći minorne alteracije koje su pomogle pomijeranju vilice i usta.
Unutar glavnih usta bila su i manja, sa sopstvenim setom zuba. Sama glava imala je oko 900 različitih dijelova koji su se mogli pomjerati. Dio replike ljudske lobanje bio je sakriven ispod “haube” tj glave stvorenja.
Velike količine lubrikanta su iskorištene da bi se dočarala vanzemaljska slina, a i da bi stvorenje dobilo sluzavi premaz.
Zvuk koji stvorenje proizvodi djelo je ni manje ni više nego jednog čovjeka – Persija Edvards (Percy Edwards), poznatog po davanju glasova pticama u britanskim televizijskim ostvarenjima.
Većina filmskih scena sa zenomorfom, snimljena je sa Bolahi Badehom (Bolaji Badejo) u kostimu. On je bio student grafičkog dizajna, a slučajno su ga otkrili u pabu. Regrutovan je zbog svojih abnormalno dugačkih udova (imao je preko 2 metra). Korišten je kostim od lateksa ta se prekrije njegovo dugačko tijelo, a Baleho je pohađao časove tai čija i pantomime da bi razvio ubjedljive pokrete vanzemaljca.
Ridli Skot je odlučio da većinu filma ne prikaže zenomorfa u cijelosti, pa je on skriven u sijenkama ili snimljen iz čudnih uglova. Sve je ostavljeno gledaocu – da zamišlja kako tačno izgleda to užasno parazitsko čudovište.
Popularna “facehugger” scena snimljena je u post-produkciji. Kad na providno jaje napravljeno od pleksiglasa i ispunjeno kravljim iznutricama, padne svjetiljka, unutra se vidi komešanje identično pravom organskom grcanju. To su zapravo bile ruke samog Ridlija Skota, koji je emulirao nagle pokrete hobotničnog vanzemaljca.
Kejn dodirne vanzemaljsko jaje, a na njegovo lice se zalijepi ogavna tvorevina koju je Skot lično napravio: naredio je da se donosu morski plodovi i crijeva od ovce i lično je konstruisao gnjecavu unturašnjost “facehuggera”. To je ujedno i prvo stvorenje koje je Giger dizajnirao za film.
Scena napada na Kejna snimljena je tako što se stvorenje, pomoću vazdušnog pritiska, ispalilo iz jajeta, a sam kadar je onda usporen i pušten unazad. Tu je pomogla i tehnika snimanja od po 25 frejmova umjesto standardna 24, što je takođe koristilo u scenama šetnje vanzemaljskim brodom. Glumci su trebali biti znatno manji i teže se kretati, pa su u odijela smješteni klinci sa seta što je dalo utisak grandioznijeg prostora.
Čuvena scena u kojoj vanzemaljac probije torzo lika, inspirisana je slikom Frensisa Bejkona (Francis Bacon) “Three Studies for Figures at the Base of a Crucifixion“. Scena je snimljena tako što je glumac smješten na postolje koje sakriva torzo, a vire mu samo glava ruke i noge. Umjesto njegovog, stavljen je lažni torzo, ispunjen tečnošću i životinjskim iznutricama. Zatim je lutkar “zabio” vanzemaljca na štapu – odozdo, a u tom trenutku je prsnula krvi direktno na glumicu Cartwright. Glumci su bili upoznati sa scenom, jer je bila opisana u scenariju, ali nisu znali da će biti propraćena litrama krvi. S toga su reakcije postave a pogotovo Cartwrighta autentične i pune straha.
Set svemirske letjelice posade – Nostromo, izgrađen je u jednom dijelu. Bio je konstruisan tako da su glumci morali prolaziti kroz hodnike često završavajući u ćorsokacima, s toga i ne čudi osjećaj klaustrofobije u filmu.
Tehnologija u brodu je dizajnirana s mišlju da izgleda retro, a zbog budžeta Rodžer Kristijan (Roger Christian) je koristio ogledala da proširi prostor deka. Supervizori specijalnih efekata Brajan Džonson (Brian Johnson) i Nik Adler (Nick Adler), pobrinuli su se da sve funkcioniše kako treba – od pokretnih stolica, vrata, monitora do bacača plamena.
Vanzemaljski svemirski brod je dizajnirao Giger i trudio se da mu da biomehanički i životinjski izgled (za razliku od Nostromo dizajna). Opet je koristio kombinaciju plastelina sa sušenim životinjskim kostima, a ručno je obojio set.
Zanimljivo je da je rasvjeta korištena u tzv “odaji jaja” (egg chamber) iznajmljena od engleskog rok benda “The Who“.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Alien, 1979. promo
