Luk Beson (Luc Besson) bio je zaljubljenik Mobijusovog (Jean Giro Moebius) fantastičnog svijeta. Lično je došao do njegove rezidencije da izjavi ljubav prema ilustracijama, a Mobijusu je to bilo dovoljno. Naravno uz poštenu naknadu, on je zajedno sa veteranom francuskog stripa, Žan Clod Mezijeom (Jean-Claude Mézières), napravio koncpete nekih od bića i lokacija koje pamtimo i dan danas. Kasnije im se pridružio tim mladih dizajnera, predvođen Patris Garsijom (Patrice Garcia). “Velika je čast raditi sa stripovskim gromadama poput Mobijusa i Mezijea” – rekao je tada mladi Garsija.
Polazna tačka Besona bila je: optimistična budućnost u kojoj taksista letećeg njujorškog taksija klizi po nebeskom saobraćaju Amerike 23. vijeka. Savršeno je poznavao svaki kutak svog svijeta, a kada bi mu neko postavio tehničko pitanje – “zašto zid mora biti crven” – on bi se zamislio pa odogovorio toliko tačno i sigurno, da su ga svi na setu slušali bez pogovora.
Sve i jedan detalj u filmu, od lifta, stana, cigareta, odjeće, automobila apsolutno sve što vidimo u filmu moralo je biti dizajnirano kao da nikad nije postojalo. U tu svrhu produkcija je unajmila nebrojeno mnogo mladih umjetnika na čelu sa Mobijusom i koji su osmislili svijet. “Često smo se pitali, zašto uopšte praviti film, sve je bilo tu u crtežima” – priča Mobijus, kome je najugodnije kada se prespusti svojim umjetničkim fantazijama.
Međutim Beson je znao da je njegova priča za veliki ekran. Sljedeći korak, bio je traženje ekipe za praktične i digitalne vizuelne efekte. Njima je pripao nezahvalan zadatak oživljavanja bujne mašte ilustratora. “Digital Elements” ima je firme iza svih digitalnih efekata koje vidimo u gotovom proizvodu. Mark Stentnon (Mark Stenton) bio je supervizor speciajlnih efekata na gradnji futurističkog Njujorka. To je bila polazna tačka svijeta kojeg vidimo u filmu. Bilo je od ključne važnosti napraviti Njujork onakvim kako ga je Beson zamislio – futuristička metropola u kojoj žive stvarni ljudi.
Da bi se to postiglo, izgrađen je minijaturni set dubine 20 metara i širine 13 metara. Nils Nilsten (Niels Nielsen) je nadgledao minijaturu Njujorka, a neke od zgrada bile su preko 20 metara visine. Ono što je dalo autentični Njujorški izgled su realistične replike postojeće arhitekture iz ‘30-ih i ‘40-ih. Ajra Gilford (Ira Gilford) se pobrinuo da neboderi izgledaju vjerodostojno, jer je Beson bio isključiv sa uputama: “Njujork mora izgledati kao da se u njemu živi”.
Dok se gradila minijatura (to je trajalo devet mjeseci i koristilo 60ak ljudi), glumci su snimljeni na “green screen-u”. Scena sa dostavljačem hrane, iziskivala je maketu broda koji je stavljen na motorizovano postolje što je pomjeralo čitavu konstrukciju. Postojao je problem oko udaljavanja broda iz kadra (brod je trebalo da se snimi kako odlazi u dubinu kadra), a to je riješeno jednostavnim pokretom kamere. Brod je umjesto iz amfasaa snimljen bočno, što je omogućilo digitalnom sektoru da animira postepeno smanjivanje istog – što je dalo efekat pomjeranja u dubinu.
Mila Jovovič (Milla Jovovich), snimila je scenu izlaska iz laboratorije i prvog susreta sa futurističkim Njujorkom u studiju u Londonu. Za scenu skakanja sa zgrade prilikom čega upadne u Korbenov (Bruce Willis) taksi, izvedena je sa kaskaderkom. Iako je Mila prvobitno snimila istu scenu, za detalj je bilo potrebno da to uradi neko sa više iskustva i gracioznosti. Bil Nil (Bill Niel) se postarao da je sirovi materijal snimljen tako da se, poslije može digitalno obrađivati.
Nik Dadman (Nick Dudman) bio je supervizor fantastičnih bića na setu “Petog Elementa”. Veliki izazov su predstavljala velika metalna bića – Mondoshawans, jer je trebalo da se kreću otežano, a opet da budu uvjerljiva. Monik Braun (Monique Brown) je bila dizajner animatronskih dijelova koji su korišteni u sastavljanju kostima. Konstruisan je metalni eliptični skelet, na koji su stavljeni dijelovi oklopa bića, a unutra je bio glumac. Težina kostima je bila raspoređena na metalnom skeletu, pa se glumac mogao slobodno kretati. Međutim, mnogi nisu uspjeli da se izbore sa nezgrapnim bićem, pa su odustajali nakon višesatnih snimanja.
Kris Barton (Chris Barton) je imao zadatak osmišljavanja glave za Mondoshawane, a glava je bila pričvršćena za ploču u kojoj se krio mehanizam pokretanja. Kontrole su bile u daljinskom upravljaču, a kada se glava namontirala na ostatak tijela, biće je izgledalo pravo iz čudesnog svijeta Luk Besona.
Barton objašnjava da su se nakon snimanja svi Mondoshawani morali uništiti, ali je upsio nagovoriti producente da zadrže bar jednog. Srećom, oni su ga poslušali, pa je sada jedan jedini Mondoshawan u vlasništvu ovog dizajenra.
Sve kostime u filmu je dizajnirala crna ovca modnog svijeta – Žan Pol Gotje (Jean Paul Gautier) -od golišavog izgleda Lilo, sastavljenog od zavoja (inspiracije iz Gotjeove linije donjeg rublja), do potkošulje Vilisovog lika, preko kratkoj viđenja “McDonalnd Girl” koja je svojim dvominutnim pojavljivanjem zavijek ostavila trag u vizuelnoj kulturi. Zanimljiva je anegdota da je za ulogu kitnjastog radio voditelja kog tumači Kris Taker (Chris Tucker) bio razmatran Princ. Gotje se prisjeća prvog susreta s njim: “Prema meni ide ogroman bodigard, iza kog se polako promalja Princ. Ja mu objašnjavam na engleskom sa franscuskim naglaskom, kako njegov kostim sadrži mrežasti oklop sa dugačkim dlakama koje se vuku do poda. Udaram se po guzici i govorim “Biće i dlake iz guzice”. Ni riječ nije progovorio. Kasnije sam od Besona čuo da je za mene rekao da sam imao zanimljivo izlaganje”.
