Sedam godina je prošlo otkad se „Snowpiercer“ otisnuo na svoje filmsko putovanje. Iako nije imala jasno odredište, postapokaliptična lokomotiva dovezla je svog mašinovođu Bong Đun-hoa (Bong Joon-ho) do nagrada na festivalima od Bostona do Busana, ali i do slave na globalnom nivou. Svojim prvim ostvarenjem na engleskom jeziku, čupavi Južnokorejac definitivno se iskrcao na peron najvećih režisera današnjice, a kasnije su „Okdža“ („Okja“) i „Parazit“ („Parasite“) samo dokazali da nipošto nije promašio stanicu.
Tačno toliko godina proteklo je od polaska „Snowpiercer“ kompozicije u novom djelu baziranom na francuskoj grafičkoj noveli „Le Transperceneige“, koju su ’82. stvorili Žak Lob (Jacques Lob) i Žan-Mark Rošet (Jean-Marc Rochette). Smještena u vremenski interval između početka putovanja opisanog u noveli i dešavanja iz Đun-hoovog filma, serija „Snowpiercer“ u svojoj prvoj sezoni donosi novi ustanak potčinjenih putnika iz vagona na začelju. Predvodnik je ovaj put Andre Lejton, još čupaviji Afro-Amerikanac sa policijskim iskustvom i odmetničkim idejama.
Ko se do sada nije susreo ni sa grafičkom novelom ni sa njenom parcijalnom adaptacijom, ovakav uvod može mu zvučati konfuzno. Sasvim razumljivo, jer se radi o detaljno i inteligentno razrađenoj alegoriji klasnog raslojavanja u svijetu u kojem pokušaj zaustavljanja globalnog zagrijavanja rezultira stvaranjem novog Ledenog doba. Nekoliko stotina preživjelih se nagura u kilometrima dugi voz, koji potom besprekidno kruži zaleđenim šinama svih kontinenata kao Nojeva barka postindustrijske ere.
Ukratko, ukoliko ti se dopao nedavni hit film „The Platform“, serija „Snowpiercer“ će te kupiti znatno podrobnije razrađenim pristupom sociološkim, filozofskim i psihološkim temama idealno tempiranim za vremena planetarnih kriza kroz kakvu trenutno prolazimo. Međutim, njihova umjetnička realizacija ostaće, nažalost, nekoliko nivoa ispod.
Ključni problem ovog serijala nije prekrasna gadost pomenutog španskog horora, već još ranije pomenuti film iz 2013. godine. Jednostavno, serija „Snowpiercer“ nikako ne uspijeva da parira filmu „Snowpiercer“, i to je nepremostiva prepreka svakome ko je gledao oba djela.
Turobnost apokalipse kojom je odisao film, njegovi sirovi prikazi ljudske brutalnosti i zvjerske pohlepe, taj potresni očaj izgladnjelih i beskrupuloznost uplašenih bogataša redom su utisci koje serija pokušava, ali nikako ne uspijeva ostaviti. Njeni vagoni su previše salonski dizajnirani za tjeskobu klaustrofobije, njena režija, muzika i montaža toliko melodramatični da sirovosti ostaje samo u porcijama splačina za slijepe putnike, a većina njenih glumaca, na čelu sa ključnim čovjekom Davidom Digsom (Daveed Diggs), premalo harizmatični da bismo se ikako srodili s mukama koje prolaze.
„Snowpiercer“ je iz one kategorije djela kojima je atmosfera prelomna tačka, a serija je baš na njoj najtanja, ne stvarajući nijednog lika kvalitetnog poput Kertisa Evereta niti scenu borbe po svojoj moći bar približnu filmskoj klaonici u tunelu.
Sa druge strane, koliko god je Tilda Svinton (Tilda Swinton) bila genijalna u filmu kao Mejson, komično-mazohistička desna ruka mašinovođe Vilsona, toliko Dženifer Koneli (Jennifer Connelly) briljira kao njena nova inkarnacija, gorda Melani Kavil.
Koneli je najsvjetlija tačka čitavog dosadašnjeg serijala, jedina koja u 10 epizoda ni za trenutak ne zatreperi, kao vjerovatno najbolje napisani lik i bez dileme najveća glumačka sila koja se ukrcala u neki od 1001 vagona. Svoje bljeskove često doživljavaju i Miki Samner (Mickey Sumner) kao nesalomiva lezbo kočničarka Til, Alison Rajt (Alison Wright) kao iritantna šefica Rut te Analiz Bejso (Annalise Basso) u ulozi poremećenog derišta El Džej, ali ih prilično sputavaju diskutabilne režiserske odluke koje nehotično razgrađuju njihove likove.
Pohvalu zaslužuje i sam scenario, odnosno njegova inicijalna postavka, u kojoj su fino postavljene polazne tačke i nekoliko krucijalnih zapleta, uključujući i onaj na kraju prve sezone. Da je ta tranzicija sa papira na ekran izvedena smislenije, vjerovatno bismo dobili jednu od boljih serija ove godine, uprkos tome što je kasting na nekim važnim mjestima prosto kiksao.
Ovako, ostaje nam veliki žal što Đun-ho, iako jedan od izvršnih producenata, očigledno nije imao previše mogućnosti za kreativni doprinos ukupnoj cjelini, koja je od samog početka bila obilježena „kreativnim razmimoilaženjima“ između ključnih osoba umjetničkog i produkcijskog sektora. I ostaje mala nada da će druga sezona donijeti poboljšanja, iako je dio nje snimljen već prije početka emitovanja prve, a ostatak snimanja odgođen zbog aktuelne pandemije. I dobijamo ovakve tizere.
Iz svega toga se da pretpostaviti kako će i nastavak, kada god on stigao do gledalaca, nažalost produžiti istom, unaprijed određenom trasom. I ta činjenica je najviše „Snowpiercer“ štiha što ćemo ovdje vidjeti.
Naslovna fotografija: Netflix
