Pojava i muzika Reja La Montenja (Ray LaMontagne), jednog od nekrunisanih kraljeva amerikane, izgleda kao hodajuća zbirka svih klišea žanra folk roka.
Usamljeni bradati tip sa akustičnom gitarom i usnom harmonikom odjeven u flanelske karirane košulje na bini svira pjesme pune tuge i bola.
Iskreno, njegova životna priča uklapa se u postulate sličnog tipa: odrastao je u siromaštvu američkog juga, a njegova majka je odgajala šestoro dece iz nekoliko brakova, seleći se stalno od posla do posla.
Rej je jedva završio srednju školu a tokom života radio je sve i svašta, sve dok navodno negdje u Mejnu nije čuo stvar “Treetop Flyer” sa albuma “Stills Alone“ slavnog Stivena Stilsa. Nakon toga prodao je auto i kupio gitaru i počeo otkrivati muziku Boba Dilana (Bob Dylan), Nila Janga ( Neil Young), Džoni Mičel (Joni Mitchell), Vana Morisona (Van Morrison), Nika Drejka (Nick Drake), Tima Baklija (Tim Buckley), CCR-a i The Band-a.
Vrlo brzo počeo je pisati sopstvene pjesme, a kao oženjen tip sa dvoje djece, karijeru muzičara počeo je svirajući uveče po lokalnim barovima nakon posla tesara na gradilištima. Korak po korak stigao je do studija u kojem je početkom milenijuma sa čuvenim producentom Itanom Džonsom ( Etanom Jonesom) snimio prvenac „Trouble“.
Uz mnogo peripetija isti napokon izlazi 2004. godine, a potom se, putem usmene predaje, počinje muzičkom scenom širiti dobar glas o njemu, zbog čega uskoro stiže do pola miliona primjeraka, iako je, čisto da napomenemo Rej tada i dalje radio kao tesar.
Od tada do danas, otprilike svake dvije godine stiže novi album. Četvrti iz 2010. godine pod nazivom „God Willin’ & the Creek Don't Rise“ dobio je nagradu Gremi za najbolji album folk i tradicionalne muzike, a najnoviji iz ove godine pod nazivom „Monovision“, osmi je u ovom besprijekornom nizu bez ijedne greške.
Rej odavno ne radi kao tesar, čak je 2009. godine za milon dolara kupio ogroman ranč u Masačusetsu, gdje živi povučeno sa suprogom Sarom i dvoje djece, ali njegova muzika i dalje udara istim intezitetom kao u vrijeme kada je rukama punih žuljeva tokom dana radio sa drvetom, a noću svirao gitaru po barovima.
Čisto da razjasnimo na startu, Le Montanj je krajnje mračan tip i slušanje njegove muzike nije nimalo lagano iskustvo. Njegovi su stihovi često brutalno iskreni, a pjesme pune teških motiva poput boli, melanholije, sjete, žudnje, kajanja, pogrešnih životnih odluka, ali one su istovremeno zlatni rudnik ranjive iskrenosti i naglašene emocionalnosti koje bez milosti lome srce slušaoca.
Ukratko, stvaralaštvo ovog trubadura u velikoj mjeri je zagonetka poput njega samog i često traži dosta posvećenosti i vremena da bi kliknili na pravi način sa njegovim numerama, iako se uloženi napor na kraju više nego isplati.
Još preciznije, kada čujete pjesme sa novog albuma „Monovision“, jasno je da je on svoje veliko životno iskustvo, uz pomoć još većeg talenta, pretvorio u pjesme čija ljepota ima malo ravnopravnih pandana u modernoj rok muzici.
Novi album u potpunosti je „uradi sam“ projekat, snimljen u laganom tempu u njegovom vlastitom studiju. On je sam odsvirao sve instrumente i odradio produkciju, a sam „Monovision“ je nakon nekoliko instrumentalno bogatijih albuma označio povratak ogoljenijem folk rok zvuku.
Rej kreće snažno sa fenomenalnom „Roll Me Mama, Roll Me”, koja zvuči kao da je snimljena u pratnji CCR iz njihove najbolje faze krajem 60-ih. I dok muzika vozi na kotrljajućem rifu gitare njegov raskošni vokal nadahnuto pjeva stihove posvećeni nomadskom djetinstvu:
„Am I to believe that all I see and feel really only dreamin’?
I don’t want a shadow lifeI want the clouds, the sea,
the sky, the real things.“
Da bi u refrenu glas eksplodirao u bluzerskom urliku djeteta, koje traži mir za svoju porodicu, iakoje bolno svjestan da se snovi ostvaruje u pjesmama.
„Roll me Mamma,
Roll me like only you can (Roll me ma, ma, ma)
And you can(Roll me ma, ma, ma)“
Već na sledećoj “I Was Born To Love You” on mudro spušta tenziju i laganim tempom jaše soul kantri tragovima Van Morisona, dok glasom cijedi suze iz kamena pjevajući ljubavnu odu sopstvenoj supruzi, jer je dala smisao njegovom životu.
Treća numera i prvi singl sa albuma “Strong Enough” novo je južnjačko swamp rokanje posvećeno majci koja je imala i ocu koji nije imao snage, uz potresne stihove o kraju sopstvenog djetinstva.
“I left home with nothing but a dream I had
All I own I could roll up in a paper bag
Getting out of South CarolinaAlright
I’ve been told there’s gold in this land
All I know is what I hold in my own two hands
If it’s out there I’m gonna find it.”
Potom, album ponovo ulazi u baladerske vode kroz koje Rej sigurno pliva uz pomoć glasa, akustične gitare i akustičnog basa te diskretne pratnje udaraljki, igrajući se usput obrascima kantri roka („Summer Clouds“, “Weeping Willow” ), bluza (“Misty Morning Rain”), folka (“We’ll Make It Through”, “Rocky Mountain Healin’”) ili plavookog soula (“Morning Comes Wearing Diamonds”).
Katarzično finale albuma stiže u sličnom tonu u kojem je i počelo, duboko utopljeno u mistiku američkog juga. Samo za razliku od energične prve pjesme na njemu, završna deseta numera “Highway to the Sun” potresna je melaholična posveta svim lutalicama koje traže dom u svom srcu.
“I just want to wake up underneath that open sky
Just want to feel something real before I die
I don’t know where I’m going
I’ve got miles and miles yet to run
Won’t you follow me on the Highway to the Sun?
Won’t you follow me on the Highway to the Sun?”.
I ne brinite, nema tu mjesta patetici i samosažaljenju – samo spore mračne slajd gitare i Rejov raskošni vokal koji dostiže monumentalne visine na kojima su nekad davno bili Stiven Stils, Tim Bakli i Grem Parsons.
Rej La Montanj i dalje će ostati misteriozni povučeni lik koji izbjegava javnost i nerado daje intervjue, odbija da se pojavljuje u spotovima, voli da je pozornica u mraku pošto ne voli interakciju sa publikom i ne mari za kritike bile one negativne ili pozitivne.
Ipak, moramo biti vrlo direktni i jasno reći da je njegov bluz kariranih košulja snimljen na ploči “Monovision” najbolji album u karijeri Reja Le Montanja i bez bilo kakvog pretjerivanja, jedan od albuma ove godine. Remek-djelo!
Naslovna fotografija: Promo/reflektormag.com/
