Mislim da sam bio još u osnovnoj školi kada sam pročitao prvu knjigu o njujorških „Pet porodica“. Koliko je knjiga, članaka, dokumentaraca potom uslijedilo ne bih znao ni procijeniti. Stoga, pojava dokumentarnog serijala „Fear City: New York vs. The Mafia“ na striming servisu Netflix bila je nešto što se ne smije propustiti.
Iako je, ispostaviće se, svo to predznanje ovdje sasvim suvišno. Štaviše, prilična je smetnja.
Ako ti prezimena Gambino, Đenoveze (Genovese), Lukeze (Lucchese), Bonano (Bonanno) i Kolombo (Colombo) ne znače baš ništa, ovaj trodijelni dokumentarac će ti brzo natuknuti zašto su značajna za razvojni put italijanske imigracije u Americi, istorijat megalomanskog Njujorka, ali i bum holivudskih trilera tokom poznih osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Samo natuknuti, dakle, jer nagli početak priče o zloglasnih „Pet porodica“ i njihovom usponu do jednog od najbolje organizovanih kriminalnih konglomerata ikada stvorenih u mnogim elementima ostaje površan i nedorečen. I taj intro postavlja šablon za čitava tri časa ovog materijala.
Serijal zauzima ugao tužilaca i FBI agenata, fokusirajući se na njihovu percepciju borbe za „pročišćenje“ ulica „grada koji nikada ne spava“ i pokretanje slavne optužnice protiv članova tajnovite „Komisije“. Broj sagovornika s druge strane zakona ostaje na svega par, što režiser Sem Hobkinson (Sam Hobkinson) obilno nadoknađuje autentičnim audio-zapisima nastalim tokom široke akcije prisluškivanja različitih osoba iz podzemlja. Obilno bez dileme, ali ne i dovoljno efektno da bi „Fear City“ opravdao svoj naziv i prenio atmosferu opasnosti koja je tih godina vladala ulicama Bronksa, Menhetna ili Kvinsa.
Policijska percepcija je, sama po sebi, pozitivno osvježenje nakon toliko djela koja su prikazivala, pa donekle i glorifikovala prvenstveno gangstersku perspektivu ovog perioda. Pomenuti snimci sa bubica za prisluškivanje, kao i uzbudljiva lična svjedočanstva agenata koji su ih podmetali o opasnim, napetim i komičnim situacijama koje su pri tome proživljavali, najvrijednije su što ovaj dokumentarac nudi. Tek u tim trenucima gledaoci zaista mogu doživjeti strah, adrenalin, tenziju događaja o kojima Rudolf Đulijani (Rudolph Giuliani) i njegovi bivši saradnici suviše uglađeno govore.
Prilična količina video-dokumentacije je takođe tu, ali se preko nje uglavnom brzinski prelijeće i ona tako ne dobija nikakvu ulogu ozbiljniju od ilustrativne. Jednako su protraćene i igrane dramatizacije, uglavnom prilično pojednostavljene i polovično izvedene, tako da na kraju više oduzimaju dokumentarnoj nego što doprinose dramaturškoj strani. Iako je tematska površnost ključni problem, svi ovi propratni pojavni oblici samo je dodatno naglašavaju i učvršćuju kao dominantni finalni utisak.
Kada treća epizoda završi, onako nespretno i na prepad, identično kako je i prva počela, bez ijedne sekunde posvećene dugoročnim ožiljcima (ne)djela koja su počinili njegovi akteri, postaje jasno da ni sam dokumentarac neće ostaviti ikakav ozbiljniji trag. U čitavom katalogu manje ili više kvalitetnih umjetničkih posveta mafijašima nauljene kose i prikrivenim lovcima na njih, „Fear City“ je primjerak kojem je mjesto na donjim policama.
U najboljem slučaju, manje upućenima poslužiće kao intrigantni poziv na dublje kopanje, kako po biografijama Frenka Kostela (Franck Costello) i Džona Gotija (John Gotti), tako i po opusima Martina Skorsezija (Martin Scorsese) i imenjaka mu Šorta (Martin Short). Najviše što će bolje upućeni u njemu vidjeti je velika propuštena prilika.
Naslovna fotografija: Netflix
