Malo je na aktuelnoj rokenrol sceni ženskih umjetnika, koje poput Krisi Hajdn (Chrissie Hynde), liderke benda Pretenders, mogu pogledati iza sebe nakon četiri decenije rada i da bude ponosne na ono što su stvorile, uključujući čak i one slabije trenutke u karijeri.
U slučaju njihovog aktuelnog, jedanaestog po redu, studijskog albuma koji nosi odlično ime „Hate for Sale“ nema potrebe čak ni za lažnom skromnošću, jer nasljednik odličnog albuma „Alone“ (2016), rađenog sa Denom Ojeberhom (Dan Auerbach) iz The Black Keys, bez problema drži visok nivo kvaliteta kako svog studijskog prethodnika, tako i najboljih momenta u diskografiji ovih novotalasnih veterana.
Kako sama Krisi kaže u jednom trenutku u odličnoj “You Can’t Hurt a Fool” ona je žena: „previše stara da zna bolje, a isuviše mlada za svoje godine (Too old to know better/Too young for her age”) a kada tako postavite stvari i okružite se pravim saradnicima rezultat je potpuno očekivano, na pozitivnoj strani kreativne ljestvice.
Ovaj put je za producenta angažovan slavni Stiven Strit (Stephen Street) poznat po radu The Smiths, The Cranberries i Blur, koji je odlično odradio svoj dio posla izvlačeći maksimum iz benda u studiju.
Naravno, nisu The Pretenders nakon 40 godina rada izmišljali „toplu vodu“ u pogledu svog zvuka, niti je njihov producent to tražio od njih.
Krisi i ekipa kao i uvijek sviraju svoje trominutne poletne i zapaljive kombinacije najboljih momenata iz pop i rok istorije, od rokabilija, britanske invazije, glam roka, panka, rege i power pop zvuka, uz krajnje iskrene tekstove svoje frontmenke, dok Strit majstorski prilagođava atmosferu od pjesme do pjesme.
Recimo, naslovna numera i uvodna stvar na albumu “Hate for Sale”dug je londonskim pank danima na kraju 70-ih uz karakteristični nabrijani i ubrzani rok zvuk, sve sa simpatičnim raštimovanim početkom, dok je već naredna stvar „ Buzz“ spuštanje lopte u mirnije power pop vode uz zvonke gitare u The Beatles maniru i Krisino polulijeno pjevanje
Treća stvar na albumu regege/ska/dub ritmovima obojena “Lightning Man”, posveta je tragičnom preminulo saradniku sa prethodnog albuma multiinstrumentalistiu Ričardu Sviftu (Richardu Swiftu), koja svojim sablasnim stihovimašalje vrlo direktnu poruku o ljudima velikog muzičkog talenta i jednako velike sklonosti ka autodestrukciji.
“The demons got the better of you
Well, that’s what demons do
The demons can’t destroy, nothing can
Destroy the soul or rise above the lightning of a music man”.
Sa druge strane kada čujete prepoznatljivi uvodni rif odlične numere „Turf Accountant Daddy“ jasno je da ovaj citat iz „The Jean Genie” otvoreni omaž jednom od njenih ličnih heroja Dejvidu Bouviju (David Bowie), isto kao što su minimalistički rifovi iz pjesme „Didn’t Want to Be This Lonely” posveta muzici rok pionira Bo Didlija (Bo Diddley).
Našlo se tu mjesta i za prave „muške“ balade žene sa najvećim mu…a u rok istoriji, poput “Maybe Love Is in NYC“ ili gorepomenute “You Can’t Hurt a Fool”, istraživanje psihodeličnih obrazaca 60-ih na moderni način “I Didn't Know When to Stop” ili posveta muzičkom „on the road“ životu u “Junkie Walk” koja vozi dva minuta i nešto na moćnom distorziranom rifu gitare i ponovo brutalno direktnim stihovima
“When you walk,
When you walk the junkie walk
Like you talk, like you talk
Like you talk the junkie talk
Every junkie has to die” .
Za razliku od energičnog početka albuma njegov kraj dolazi u melanoholičnom stilu ispovjedne balade “Crying in Public” u kojoj Krisi uz klavir i gudače otkriva da i rok zvijezde plaču poput običnih ljudi zbog običnih stvari poput razmazane maskare ili slomljenog srca, što vam može zvučati kao jeftini kliše, dok ne čujete njezin ranjivi bariton.
Muzički sadržaj albuma „Hate for Sale“ u sličnom umjetničkom tonu prati odličnu crno-bijelu fotografiju benda na omotu. Minimalistički, jednostavno i diretno, bez pretjeranog komplikovanja i više nego poželjno u ovo doba digitalnog pretjerivanja i pompeznosti bez mjere i ukusa.
Ukratko, autentično na tragu najboljih momenata iz 40-godišnje karijere, ali bez ispraznog manirizma, veterani Pretenders su snimili odličan i krajnje primjeran album za vrijeme, u kojem je po svemu sudeći mržnja roba sa najboljom cijenom.
Naslovna fotografija: Promo/BMG
