Priča počinje 1929. sudarom dva svijeta – zanesenjačkog i potpuno proračunatog, ali u svojoj suštini jednako ekscentričnog.
Gala, ili pravim imenom Elena Ivanovna Diakonova, bila je u braku sa Polom Elijarom kada je posjetila Španiju i upoznala Salvadora Dalija, za čije će dalje stvaralaštvo biti bespovratno zaslužna. On je bio potpuna slika svoje umjetnosti – nestabilan, uznemiren, neuhvatljiv i genijalan.
Gala se pojavila kada mu je bilo 26. godina, čitavu deceniju starija, donijela je strast, ljubav, organizovanost, ali i nemir koji ga nikad neće napustiti, čak ni nakon njene smrti. Čudesna žena, ispred svačijeg vremena, znala je da zaludi i opčini.
To potvrđuje i činjenica da su svi ženski likovi na Dalijevim slikama inspirisani njome, a većinu ih je potpisivao kao Gala-Salvador Dali. Bila mu je muza, saveznik i prijatelj, asistent i zastupnik, neko ko je pregovarao u poslu i pretapao haos i ludilo u jednu umjetničku koheziju.
Dolaskom nje u život nastupila je disciplina i stremljenje ka stvarnom slikarstvu i ostalim oblicima umjtnosti. Prve korake ka nadrealizmu započeo je ponukan njenim nagovorom da krene putem starih majstora koji su slikali uljem na platnu, a ona bi ih raznosila po Španiji, pokušavajući da ih proda.
“To je bio trenutak slabosti i ludila, i to je opisivalo kako sam se ja osjećao prije nego što sam upoznao Galu. Da, ja sam bio potpuno lud prije nje, moj mozak je bio blizu mozga jednog patološkog bolesnika. Ona je od mog života stvorila pravi misticizam i pravi klasicizam. Sada sam više od 20 godina sa njom i volim je više nego na početku. Možda niko neće vjerovati u to, kao ni u to da nikada nisam vodio ljubav ni sa jednom drugom ženom osim sa njom”, rekao je Španac u jednom intervjuu.
Foto: NYSocialMedia
Gala je bila kontroverzna. I pored velike ljubavi prema Daliju, nije mogla da obuzda perverznjačke nagone i slabosti prema mlađim muškarcima – čak u svojim 80-im godinama imala je ljubavnike što je Salvadora, kako je navodio, oduševljavalo.
Bila je teška za komunikaciju, ponekad bi namjerno kontrirala, iako bi znala da nije u pravu. Imao je i Dali ljubavnice, ali samo da bi se divio njihovoj ljepoti – Galu nije nikad prebolio, čak ni kada se odselila u dvorac Pubol u Đeroni, zabranivši mu posjete bez pisanih zahtjeva.
Najveća njegova kazna bila je njena smrt. Preminula je u ranim jutarnjim časovima 1982. u svojoj 87. godini. Sahranio je u dvorcu, u njenoj omiljenoj, crvenoj Dior haljini. Nakon toga, njegov život potpuno gubi smisao – postao je blijed, nije jeo, grebao je lice, vrištao je i plakao i nikad ništa nakon toga nije naslikao. Lutao je po kući, halucinirao, pričajući samo o Gali. Često su ga noću pronalazili na njenom grobu kako se trese na koljenima i ispušta životinjske jauke. U jednom trenutku je čak verovao da je puž.
“Želio sam da svoj um dovedem u takvo stanje da mogu da pričam sa njom, da se naši mikrosvijetovi ponovo negdje sretnu. Kada nisam pio vodu, mogao sam da je vidim, stajala je ispred mene tako prkosno kao što je samo ona umjela, košulja joj je bila razdrljena, a desna dojka mi se smejala gromoglasno “, opisivao je Salvador svoje halucinacije.
Čovjek čudesnih brkova i genijalnog luđačkog pogleda, koji je nekad uzimao svu pažnju, sada je bio samo tamna sijenka koja šapuće mračne riječi. Godine 1989. Salvador, u toku svoje omiljene predstave “Tristan i Izolda”, napušta ovaj svijet ostavljajući iza sebe neizbrisiv trag.
NASLOVNA FOTOGRAFIJA: Cecil Beaton Studio Archive, Sotheby's London
