Britanski muzičar Džarvis Koker (Jarvis Cocker), sa svojim bendom Pulp bio je jedna od najzanimljivih pojava u doba eksplozije Brit-popa tokom 90-ih godina prošlog vijeka.
Odbivši da se uklope u bilo koji kalup Pulp je albumima „His ’n’ Hers“,“Different Class“ i „This is Hardcore“ ponudio vrlo autentičnu i unikatnu viziju pop muzike, u kojoj je naravno u prvom planu bio razbarušeni lik i specifična autorska poetika njihovog lidera.
Raspustivši bend u prvoj dekadi ovog milenijuma Džarvis je izdao nekoliko solo albuma, od kojih je „Futher Complications“ iz 2009. godine rađen u saradnji sa producentom Stivom Albinijem( Steve Albini) najkvalitetniji.
Ostatak vremena popunjavao je društvenim aktivizmom, povremenim koncertima i pseudointelektualnim mudrovanjem poznate osobe na svaku moguću temu putem blogova i televizije. Ukratko, gubljenjem vremena i traćanjem raskošnog talenta.
Vijest da je prije dvije godine okupio prateću ekipu u sastavu Serafina Stir (Serafina Steer-harfa, klavijature, vokal), Ema Smit (Emma Smith -violina, vokal), Endrju Mekini (Andrew McKinney -bas, vokal), Džejson Bakl (Jason Buckle -sintisajzer i elektronski intrumenti) i Adam Bits (Adam Betts -bubnjevi, udaraljke, vokal), sa kojom je svirao seriju koncerata po festivalima, bila je dobar znak da se Džarvis po svemu sudeći vraća onom što najbolje radi-muzici!
Izabravši prilično čudnu kreativno-stvaralačku taktiku, on je pjesme izvodio prvo na koncertima, da bi se zatim publika putem društvenih mreža aktivno uključiila u njihovo studijsko stvaranje putem ideja, prijedloga i savjeta, učestvujući tako u stvaranja projekta „Bejond The Pale“ debitantskog albuma benda Jarv Is ..
Naravno Džarvis kao glavna vedeta i producent Džejson Bakl obavili su završni miks ovog materijala pretopljenog u studijski album od sedam pjesma i nekih 40 minuta trajanja u izdanju “Rough Trade Records”.
Krajnji rezultat je bez dileme najbolje muzičko-tekstualno izdanje ovog umjetnika još od legendarnog „Different Class“ iz davne 1995. godine.
Džarvis nas lagano uvodi u novi album, numerom „Save the Whale“, direktnim omažom preminulom učitelju i uzoru Leonardu Koenu (Leonard Cohen), kroz prepoznatljivu kombinaciju minimalističke elektronike, šaputavih mračnih baritona, hora ženskih pratećih vokala i hipnotičke melodije, na koju idu stihovi u Džarvis trademark unikatnom spoju iskrenih emocija i ironičnog cinizma.
“Tell the truth
Hold my hand
Touch the void
Fight the power
Save the whale
(Save the whale)”
Za razliku od tihog uvoda sljedeća numera „Must I Evolve?“ već je prepoznatljivi neurotično energični Koker u najboljoj formi, taj savršeni hroničar tuđih života, sposoban u da u pet minuta pop pjesme smjesti sve naše želje, strasti, opsesije, mane i slabosti, a vi se nakon toga samo pitate: Da li nas britanski muzičar iskreno razumije, ili nam se samo drsko ruga?
Nabijeni mutirani disko ritam diže tempo dok Džarvis uporno postavlja pitanja: „Must I evolve”? “Must I change? “Must I grow up”? “Must I grow old”? na koja ženski hor veselo odgovara: “ Yes, yes, yes, yes!!. Sve dok ne postavi pogrešno pitanje: “Can I stay the same”? Na koje naravno slijedi očekivan odgovor: “No, no, no, no. “
Jednostavno, stari cinik Džarvis dobro zna da živimo u vremenu opsjednutom stalnim napretkom i usavršavanjem bez kraja i cilja, ili kako to brojni “lajfkouč” treneri kažu “izgradnjom sebe”, dok vam stvarni život prolazi ispred nosa.
Ipak vrhunac albuma stiže u numeri “House Music All Night Long“, dalekom odgovoru na besmrtnu pop himnu 90-ih „Common People“..
Pet minuta pulsirajućeg elektro ritma, novi tekstualni paket brutalne iskrenosti i mračne ironičnosti, dok objašnjava kako sjedi sam u stanu, u mraku dnevne sobe, slušajući haus muziku cijele noći, osuđen na vječno čekanje da se dogodi groznica subotnje noći, ali koja ne dolazi nikad, ako se ne pokrenete. I to je sva istina, sviđalo se to nekom ili ne.
“Lost in the night of the living room
Adrift in the world of interiors
It's serious
I was listening to house music all night long
And all day too
I was waiting for you
I was listening to house music all night long
And all day too
I was waiting for you
To come true
Saturday night, cabin fever in house nation
This is one nation under a roof
Ain't that the truth”
Ova gorka misao usamljenog umjetnika, koji shvata da se ispraznost i besmisao polako uvlači u naše živote, koliko se god mi trudili da se pojedinačno borimo protiv te najmasovnije bolesti 21 vijeka, tog vječnog traženja komdića koji nam nedostaje u životu, provlači se i kroz ostatak pjesama na albumu.
Od rasplesane „Am I Missing Something?“, u kojoj Džarvis zvuči kao Dejvid Bouvi (David Bowie) iz bijele soul faze 70-ih, preko melanholične i nježne, na momente džez atmosfere u „Swanky Modes“ do zlokobnog industrijal zvuka u „Sometimes I Am Pharaoh“ album klizi tečno i bez zaustavljanja slijedeći jedan isti usamljenički trag digitalizovane ere.
Onaj trag koji preko optičkog kabla vodi do naših računara i telefona, te beskrajne rijeke hladne i distancirane komunikacije SMS-ima, mejlovima, fejsbucima, viberima, tik tokovima…, koje sve uspješnije i mašinski preciznije zamjenjuju živi ljudski kontakt.
Završna „Children of the Echo“ dramatična je pop simfonija na centralnu temu albuma, u kojoj Džarvis glasom razočaranog i umornog proroka objašnjava kako smo svi postali „djeca odjeka“, u stalnoj potrazi za informacijama, koje zaboravljamo iste sekunde kad je pronađemo, ne raspoznajući više šta je uopšte važno, dok se ostatak benda maestralno igra ritmom, glasovima i zvukovima, savršeno bojeći muzikom sumornu pjesničku sliku svog lidera!
„Bejond The Pale“ je kompleksna, vrlo hrabra i na prvo slušanje prilično hermetična ploča, pažljivo konstuisana elektronskim zvukovima, kombinovanjem muških i ženskih vokala, mračnim tekstovima o usamljenosti i otuđenju, te odlično uhvaćenom energijom živih nastupa u studijskim snimcima.
Savršen soundtrack za godinu u kojoj dobar dio svjetske populacije sjedi izolovan po svojim stanovima i kućama. Usamljeni u sopstvenim zatvorima i osuđeni na stalno skrolovanje informacija o broju mrtvih i oboljelih, političkim i rasnim nemirima, ekonomskim krizama, potencijalnim ratovima, masovnim ubistvima, rijaliti glupostima i ostalom beskrajnom smeću nepotrebnih podataka, kojim nas zatrpavaju naši vijerni prijatelji- pametni telefoni i ekrani.
Jednostavno rečeno, pravi album u pogrešno vrijeme!
Naslovna fotografija:Promo/Jarv is/Rough Trade
