Nakon što je “Netflix” izbacio solidnu seriju “Witcher” koja nije loše prošla kod gledaoca, vodeći striming servis današnjice odlučio je da i dalje ulaže u žanr epske fantastike.
Prije nešto više od mjesec dana izbacili su seriju “Cursed” koja je bazirana na sličnom prinicipu kao i pomenuti “Witcher”, a osnovu franšize čini već bezbroj puta viđena radnja, samo prepakovana u moderni format.
Razlika je u tome što su sad poprilično fulali, jer realno priča kao priča nije uopšte loša, pošto je ispričana iz drugačijeg ugla, u ovom slučaju naglašeno ženskog, ali je sama realizacija završila u gomili klišea.
Legenda o kralju Arturu i njegovom slavno maču dobila je toliko ekranizacija da ni najveći fanovi ovog mita ne znaju konačan broj. Kreatori serije, legendarni strip autor Frenk Miler (Frank Miller) i mladi scenarista Tom Viler (Tom Wheeler) uzeli su dobro poznate likove i napravili svoju verziju, koja stvarno ima potencijal da prikaže drugačiju sliku, kroz priču o sukobu dva suprotna svijeta, iskonsko-magijskog i civilizovano-realističnog.
Međutim, sve što smo vidjeli kroz 10 epizoda je plitak i vrlo maniristički pristup, dodatno pogoršan time što su autori istumbali mitski predložak na neki svoj način, pa stičemo utisak sve što znamo o kultnom kralju da možemo okačiti mačku o rep, a da nismo dobili dovoljno dobru modernizovanu verziju kao adekvatnu zamjenu.
Na primjer, sada je Artur sporedna uloga koja se povezuje sa glavnom junakinjom Nimue, koju igra simpatična Ketrin Lengford (Katherine Langford). Poznavaocima ove tematike sigurno će biti čudno što Nimue u seriji dobija milion drugih naziva, a nikako onaj originalni “Lady Of The Lake”. Slično je i sa mačem Eksaliburom (Excalibur) koji nosi naziv “Mač svih kraljeva”, i gomilom drugih opštepoznatih pojmova koji su u vezi sa sagom o Arturu.
Možda su autori zamislili da će u drugoj sezoni otkriti već svima poznate detalje i imena, ali možda je trebalo da se računa na vrlo realan problem kada su u pitanju TV serije – da recimo druge sezone uopšte i ne bude..
Iz ovih stvari možemo vidjeti da je serija namijenjena mlađim gledaocima koji do sad nisu upoznati sa ovim mitovima, pa im je ovo sve novo, dok se postavlja pitanje šta je sa nama koji smo već upoznati? Imamo poznate likove koji igraju neke drugačije uloge, što će sasvim sigurno negdje u podsvijesti razočarati. Problem je, što ovo nije jedina stvar koja će nas razočarati.
Prije svega, razočarala je toliko neubjedljiva gluma glavnih likova, da izgleda kao da je kasting rađen po principu: “ko hoće, dobro je došao u našu seriju”, što nije pretjerano pametan način biranja ansambla za seriju koja ima visoke komercijalne ambicije.
Lengford možda i nije toliko loša glumica, ali se ovdje jednostavno nije snašla u ulozi moćne žene ratnice koja se bori protiv negativaca, nazvanih Crveni paladini, a koji su neka vrsta preteče crkvene inkvizicije u ratu protiv vilenjaka i ostalih magijskih bića.
Previše je mekana i slatka za takvu rolu, što je težak kiks autorske ekipe, koja joj je namjenila ulogu, sa kojom se jednostavno rečeno, nije u stanju izboriti, bez obzira na uloženi trud..
Tu nije kraj sa loše izabranim glumcima, kralja Artura uvijek je tumačila neka glumačka veličina, koja priliči liku vladara utkanog u temelje anglosaksonske kulture. Nažalost, u ovoj varijanti mladog, budućeg kralja igra Devon Terel (Devon Terrell) koji, da ne pretjerano budemo zlobni, nije baš uspješno prikazao osobu koja će postati najmoćnija ličnost tog perioda.
Hemija koju su Ketrin i Devon prikazali u seriji, u rangu je dva stranca koji su se slučajno sreli na ulici gdje im je rečeno da treba da glume vodeći par u seriji. Generalno, “Cursed” ima problem sa karakterizacijom likova, pa se i uloga moćnog čarobnjaka Merlina kojeg igra Gustaf Skarsgard (Gustaf Skarsgård), poznat kao Floki iz serije “Vikinzi”, totalno uklopila u prosječno sivilo ostalih.
Šteta za jednog ovakvog lika kojem je ovo sigurno najlošija uloga u kojoj se našao. Nekako djeluje da kao da nisu bili dovoljno plaćeni da bi se potrudili da pokažu svoje glumačke sposobnosti.
Ipak, u moru sivila, mora se pojaviti i neka svijetla tačka, a to je Lanselot. On je u ovoj adaptaciji priče sekundarni negativac poznat kao Weeping Monk, što je zanimljivo viđenje lika koji važi za najboljeg od najboljih vitezova svog doba i koji je do sada redovno bio predstavljan na strani sila dobra, ali naravno ima druga sezona…
Glumac Denijel Šarman (Daniel Sharman) uspješno je odigrao misterioznog ratnika i uspio stvoriti osjećaj intrigantnosti vezan oko najvećeg viteza svog doba, pa iako podzaplet vezan za njega takođe nije prikazan previše dramatično do samog kraja sezone, moraćemo priznati da je možda najzanimljiviji dio serije bilo praćenje njegove priče.
Za pohvalu je i vizuelna estetika gdje možemo vidjeti dobru animaciju i epske pejzaže koji donekle “čupaju” neuvjerljivu priču. Scene borbi odrađene su solidno, uz dosta krvi i grubosti, kakve priliče dobu ranog srednjeg vijeka, dok su enterijeri u odnosu na “Witchera” na još uvjerljivijem nivou.
Takođe, muzika je mogla bolje to sve ispratiti, pogotovo u “napetim” situacijama gdje bi se dobilo na samoj dinamici. Dijalozi su suvoparni i fali im energije i mesa, što je sigurno jedan od razloga što ni glumci nisu mogli svoje likove iznijeti na bolji način.
Na kraju možemo reći da potencijal koji je serija imala na papiru, nije ostvaren. S obzirom na to da ćemo sigurno gledati i drugu sezonu, greške koje su napravili u prvoj teško da se mogu ispraviti, jer glavne glumce ne možeš tako lako mijenjati, a oni su najlošiji segment ekranizacije, i to posebno dolazi do izražaja kako sezona odmiče svome kraju.
Pod cijenu da zvučimo malo hejterski, više se radujemo drugoj sezoni “Witchera”, nego prvoj “Cursed”, uz dužno poštovanje Arturu, Merlinu, Nimue iostallim drugarima iz keltske Britanije.
Naslovna fotografija: Netflix
