U sve dubljem bezdanu kreativne krize Holivuda, koji kao na fabričkoj traci štanca bezbrojne nastavke, rimejk i ribot verzije filmskih klasika, trend igrane ekranizacije Diznijevih animiranih filmova bez sumnje dao je najgore rezultate.
Činjenica da je baziran na pohlepnoj ideji prodaje jeftine nostalgije i novog uzimanja para prodajom stare priče u novom formatu, nekako bi se i dala oprostiti, da za svoj novac potrošen na bioskopsku kartu ili striming uslugu, dobijete adekvatan kvalitet.
Nažalost, to je uglavnom rutinsko i bezidejno prepakivanje već viđenog materijala, koje ne mogu sakriti ni skupa produkcija, poznata glumačka imena ili agresivan marketing najmoćnijeg holivudskog studija.
U slučaju igrane ekranizacije Diznijeveog animiranog klasika iz 1998. godine „Mulan“, sve pomenute mane ovog koncepta došle su do izražaja, dok su eventualne prednosti ostale sakrivene od oka publike.
Jednostavno rečeno, originalni animirani film bio je odlično napisan, majstorski režiran, vizuelno perfektno animiran i generalno vrlo zabavno djelo, koje je na mnogo načina bilo prekretnica u produkciji ovog studija, od tretmana ženskih likova do prilično ozbiljne ratne tematike za jedan diznijev projekat.
Za razliku od njega igrana verzija u principu nema ništa od toga, ali što je još gore nema ništa ponuditi originalno svoje, osim, s obzirom na to da je budžet bio ogroman, očekivano vizuelno spektakularnog izgleda i kostimografije.
Film je režirala novozelandska redateljica Niki Karo (Niki Caro), koja je svoj zadatak obavila sasvim pristojno, pokušavajući spasiti ono što se spasiti ne može, prije svega zbog očajnog scenarija u svakom pogledu.
Ona je uspijela lijepo složiti kompoziciju filma od početka do kraja i iskoristi uslove produkcije za vrhunsku tehničku realizaciju, ali tim je konfuznost, nedorečenost i bezidejnost scenarističke priče samo više došla do izražaja.
Koliko je tu krivica prilično brojne scenarističke ekipe (a to nikad nije dobar znak) u sastavu Rik Džaf (Rick Jaffa), Amanda Silver (Amanda Silver), Loren Hajnek (Lauren Hynek) i Elizabet Martin (Elizabeth Martin), a koliko do produkcijskog pritiska samog studija – ne znamo, ali je krajnji rezultat daleko ispod prosjeka, kako animiranog originala, tako i samih standarda Diznija.
Ideja da se osnovna priča liši fantastičnih elemenata i približi realizmu sa jakim feminističkim štihom u zapletu, sasvim je legitimna odluka, problem je što je ta ideja izvedena kroz seriju klišea i pogrešne karakterizacije likova.
Igrajući na kartu dopadljivosti specifičnom kineskom tržištu, pažljivo je izbjegnut svaki trag potencijalne suberzivnosti u zapletu, dok su negativci i njihovi motivi prikazani na nivou najgorih stereotipa iz propagandnih filmova.
Zbog takvog predvidljivog pristupa likovima glumačka ekipa je, bez obzira na veoma jaka imena u kastingu, imala krajnje nezahvalan zadatak da ih oživi pred kamerom. Glavna glumica Li Jifei (Liu Yifei) prilično je kvalitetno odigrala igranu Mulan i veoma lijepo izgleda na ekranu, ali ostatak ekipe poput recimo veterana kineskog akcionog filma Doni Jena (Donnie Yen) i Džet Lija (Jet Li) evidentno je nemotivisan da iznese svoje likove, dok su nastupi Džejsona Skota Lija (Jason Scott Lee) i glumice Gong Li kao glavnih negativaca Bori Kana i vještice Ksijan, blago rečeno promašeni.
Generalno, glavni problem cijelog ansambla bio je sličan onom koji je imala režiserka Karo, a to je kada je glumački nastup u pitanju, kako uvjerljivo odigrati neuvjerljivo postavljene likove u pisanom predlošku.
U nemogućem pokušaju da paraleno ispoštuju ostavštinu animiranog filma zbog publike na zapadu, da se prilagode dalekoistočnom tržištu i da budu dovoljno originalni, scenaristi su potpuno pogubili kompas lutajući kroz brojne rukavce u banalizovanom zapletu filma.
Zbog čega film u jednom trenutku djeluje kao porodična drama, u drugom akcioni kung-fu film, da bi potom postao visoko stilizovani ratni spektakl, koji iznenada skrene u profeminističku odu ugnjetavanim ženama u patrijahalnom muškom društvu.
Jednostavno, nova verzija „Mulan“ platila je cijenu industrijski šablonizovane proizvodnje filmova, gdje je ključno zadovoljiti marketinška pravila tržišta, a ne oživjeti istinsku magiju pokretnih slika na ekranu.
I nisu sitnice poput činjenice da je zmaja Mušua zamjenio Feniks, da umjesto sokola imamo vješticu, ili da je promijenjena muzička podloga, pokvarile utisak nove verzije.
To je učinjeno na samom startu, u onom trenutku kada je neko odlučio potrošiti 200 miliona dolara, kako bi dobio lošu kopiju odličnog animiranog filma računajući da je brend komapnije dovoljan da pogura novu verziju da pokrije troškove i zaradi još nekoliko stotina miliona.
Film „Mulan“ iz 2020. godine ostao je razapet između pretencioznih ambicija i neodlučne realizacije, lutajući kroz prosječnost scenarija, industrijalizovanu produkciju i nezainteresovanost većeg dijela autorske ekipe..
Povratak u bioskopu nakon duge pandemijske izolacije jeste lijepa stvar, ali kada je u pitanju ovaj film, ipak, bolje je ostatiti kod kuće i ponovo pogledati film iz 1998. godine. Bez mrvice nostalgije.
Naslovna fotografija: Disney Enterprises, Inc
