Sićušna, zbijena, ribarska seoca zaturena među zavijane klance nadomak Arktičkog polarnog kruga. Tijesne, prljave, vlažne uličice zavučene po ćoškovima neonskih metropola Dalekog istoka. I američki Pojas Biblije (Bible Belt). Tri geografske regije koje evidentno nikada neće prestati da inspirišu umjetnike na kreativno devijantna, obilno krvava i latentno metafizička djela.
Ovom primamljivom zovu nije umakao ni Donald Rej Polok (Donald Ray Pollock). Kao čovjeku rođenom u južnom Ohaju, taman dokle dosežu posljednje rupice tog Biblijskog pojasa, ne može mu se zamjeriti što ga je sredina u kojoj je odrastao podstakla na knjigu kakva je „The Devil All the Time“. Štaviše, možemo samo biti impresionirani činjenicom da je dotadašnji fizički radnik i kamiondžija u svojoj 50. godini upisao fakultet, tokom studija objavio prvu zbirku priča, a tri ljeta kasnije i pomenuti roman, koji je potom postao jedan od bestselera 2011. godine.
Nažalost, u jesen 2020, kada je Netflix objavio svoju ekranizaciju njegovog rada, najjača impresija ostala je ta da je Polok zaslužio mnogo kvalitetniju adaptaciju.
Ruku na srce, i on ima svoju ulogu u ovom neuspjehu, mada i ona ide prvenstveno na dušu osnovnog krivca – režisera Antonija Kamposa (Antonio Campos). Kao umjetnik u naletu koji se već na startu karijere uvukao u prestižne krugove Kana i Sundance Festivala, Kampos nije bio nelogičan izbor za ovako ambiciozan projekat. Ali, kao rođeni Njujorčanin koji se dosad bavio bitno drugačijim temama (donekle s izuzetkom serije „The Sinner“), Kampos jednostavno nije uspio da uhvati osnovne niti koje bi trebalo da nose čitav film.
U priči punoj gnusnih zločina, Kampos je svoj najveći prema publici i Poloku načinio činjenicom da je nestvarnu količinu okupljenog glumačkog talenta manje-više protraćio. Prosto je nevjerovatno, a potpuno nedopustivo, da potpišete Toma Holanda (Tom Holland), Roberta Patinsona (Robert Pattinson), Rajli Kiou (Riley Keough), Bila Skarsgarda (Bill Skarsgård), Ilajzu Skanlen (Eliza Scanlen), Miju Vasikovsku (Mia Wasikowska), Sebastijana Stena (Sebastian Stan)… i da na kraju dobijete ovoliko nedorečenih, plitkih likova na ekranu.
Iako se recenzenti utrkuju u pohvalama načina na koji je Patinson odigrao podlog propovjednika Tigardina, teško se oteti utisku da on na momente klizi u preglumljavanje. Posebno su upitne sekvence u kojima se obraća svojoj pastvi i jednostavno djeluje kako izgara u želji da nadmaši Pola Dejna (Paul Dano) iz „Biće krvi“ („There Will Be Blood“).
Ako se neko iz ove zvjezdane, ali prizemljene postave može izdvojiti po dobrom, to je Holand u roli Arvina Rasela, koji je najpreciznije odradio svoj dio posla, ali i dobio najviše prostora da pronađe glavu, rep i konekciju između to dvoje. Većina drugih, od pobrojanih Kiou i Skanlen, pa do Džejsona Klarka (Jason Clarke), pružila nam je bljeskove koji su obećavali mnogo, ali im je Kampos uskratio i dužinu pojavljivanja i širinu kretanja, onemogućujući im kvalitetne uloge.
Nije režiseru nedostajalo vremena za ovaj manevar. Iako je adaptirano štivo sadržajno i kompleksno, u dva časa i 15 minuta moralo je biti prostora za krštenu razradu glavnih aktera. Umjesto toga, dobili smo potpuno neravnomjeran film, koji desetine minuta troši na suvišne uvode i repetitivne scene, a potom pretrči preko ključnih tragedija poput one s kakvom se suočava Skanlenina Lenora. U ovom rasulu se prilično gube i brojne sociološke i religijske podteme kojima „The Devill All the Time“ obiluje, što mu dodatno umanjuje vrijednost u filmskoj formi.
Nemajući ideju kako drugačije da ušije rastrgane parčiće svog pogrešnog kroja, Kampos preveliki akcenat stavlja na naratora. Ovo konstantno prepričavanje unutrašnjih previranja i sudbinskih trenutaka dodatno ubija oštricu nečega što je trebalo da bude brutalan psihološki triler, a selekcija pisca Poloka za naratora samo je pogoršala stanje, jer mu u glasu počesto zafali dramatičnosti koju u peru očigledno posjeduje.
Jedina stvar koja perfektno funkcioniše od starta jeste muzička podloga. Izbor pjesama i trenutaka kada će zakrčati sa zvučnika definitivno izdiže cjelinu jedan nivo iznad svih drugih elemenata. Ni fotografiji se ne može ništa zamjeriti, ali u svim ostalim parametrima ovaj film, nažalost, ostaje jedna velika propuštena prilika. Suštinski, „The Devil All the Time“ izgleda kao jedan od onih filmova uništenih nesigurnom režijom do mjere da se šteta nije dala popraviti u montaži. Kao da je Kampos snimio previše materijala, neznajući ni sam šta će tačno poslije s njim, a zatim pogrešne dijelove odabrao da slijepi u nespretnom maniru, izostavljajući mnoge od krucijalne vrijednosti.
Ta ideja čak ostavlja neku nadu, da se jednog dana vrati ovoj sirovini i smontira utegnutiju, čvršću, konzistentniju verziju. Slaba utjeha, da, ali barem neka.
Naslovna fotografija: Glen Wilson / Netflix
