Balkanska publika već je dobro upoznata sa starom boljkom dizajna zvuka u domaćim filmovima.
Srećom, talentovani režiseri, glumačke gromade i sjajni scenaristi digli su prosjek, pa se pored snobovskih komentara studenata režije “uf jest loš zvuk u “Ko to tamo peva” rijetko ko osvrne na tehničke nedostatke tonskog zapisa.
Iako je zlatno doba jugoslovenske kinematografije odavno prošlo, a moderna vremena donijela tehnička poboljšanja, mi ćemo se u ovoj listi posvetiti filmovima gdje dizajn zvuka igra krucijalnu ulogu.
10. “The Coversation” (Francis Ford Copolla, 1974.)
Privatni detektiv, kojeg tumači Džin Hekman (Gene Hackman) specijalizovan za prisluškivanje, pokuša snimiti razgovor između muškarca i žene. Ovaj razgovor je izuzetno teško snimiti, zbog čega detektiv koristi nekoliko mikrofona i kaseta da uhvati zvuk.
Tokom ovog zadatka, u njemu se budi sumnja da su muškarac i žena izloženi opasnosti. Njegov uposlenik možda planira da ih ubije. Detektiv se sada nalazi u moralnoj dilemi dok pokušava shvatiti o čemu je zapravo razgovor koji tajno snima.
Unutar ove priče, Valter Murč (Walter Murch) je upotrebio zvuk na nevjerovatno izvanredan i inovativan način. Podigao je ljestvicu za sektor zvuka, a filmu je dao dimenziju koja ne bi mogla biti postignuta niti jednim drugim medijumom. U jednom članku za “Streching Sound”, Murč objašnjava pojedinosti iz filma: “Želio sam stvoriti zvuk koji pokazuje subjektivnost glavnog lika dok pokušava shaviti relanost koju spoznaje samo kroz fragmente razgovora”.
Zajedno s njim i mi čujemo te fragmente i pitamo se ista pitanja, sve uz pomoć zvuka koji je Murč stvorio. Zvuk “The Conversation”-a je moćan dokaz zvuka koji tjera publiku da doživi zaplet kroz suvjektivan pogled glavnog lika.
09. “Three Colors: Blue” (Krzysztof Kieślowski, 1993.)
Žena preživi strašnu saobraćajnu nesreću u kojoj poginu muž i ćerka. Kad se probudi iz nesreće, suočava se sa bolom gubitka najvoljenijih i pokuša pobjeći od strašne stvarnosti.Prodaje kuću u kojoj je živjela sa porodicom i izbjegava sve vezano za muža – poznatog kompozitora.
Ali od prošlosti se ne može pobjeći, i tako ona pronalazi nekoliko ljudi koji su imali veze s njenim suprugom, te otkriva njegovu aferu. Upoznajući ljude, odluči da komponuje sopstvenu muziku, koja simboliše njen preporod i novi početak.
Preobražajni luk žene i psihološki proces koji je nevjerovatno kompleksan, pronašao je svoj glas kroz medijum zvuka i muzike. Oni kao da se pojavljuju iz uma žene, opsjedačjući je koliko i njena prošlost.
Veza između protagonistkinje i muzike iz sopstvenog uma, razvija se zajedno s njenom relacijom sa prošlim iskustvima, a kada konačno napiše komad vidimo i kako se taj odnos mijenja.
08. “Stalker” (Andrei Tarkovsky, 1985.)
Jedno od mnogih remek djela Tarkovskog i među zadnjim filmovima koje je snimio, govori o putovanju trojice muškaraca u Zonu, da bi ispunili svoje najdublje želje. Muškarce kroz Zonu vodi Stalker, jedini od njih koji zna pravi put kroz Zonu.
Kroz njihovo putovanje, razgovore i iskustva u Zoni, stvarnost je transformisana i pomjerena, kao i njihova precepcija života kao i njih samih.
Transformacijski luk je reflektovan prije, prije svega vizuelnim remek djelima od kadrova, ali takođe i zvukom. Iako filmovi nisu primarno poznati po dizajnu zvuka, obiluju paletama koje stvaraju imerzivno iskustvo. Tarkovski je htio stvoriti snoliko iskustvo svojim filmovima gdje je stvarnost transfigurisana, s toga je atmosfera bila primarno mjesto fokusa za njega.
Jedan od glavnih alata da bi se stvorila atmosfera je zvuk, koji Tarkovski koristi svjesno. U “Stalker”, vidimo i ČUJEMO scene gdje je raspoloženje potpuno nerealistično ali izgrađeno kroz zvuke prirode i vode, vjetra i zemlje konstantno pune maštu zvukovnim elementima.
