Japanske eksperimentalne legende Boris izdali su novi album, dvadeset i neki po redu, elegantnog naslova “No”.
Album je snimljen za vrijeme izolacije, u kućnim uslovima, i za razliku od prethodnog “Love & Evol” (LφVE & EvφL) i njegove ispolirane produkcije, odmak je u stilskom i žanrovskom smislu.
Boris je jedan od onih bendova čija sama količina objavljenog materijala može biti zastrašujuća, ali “No” (spoiler alert) je više nego solidan uvod u njihovu diskografiju, za one koji bi da poslušaju Boris, a da ne izgube mjesec dana života.
S tim na umu, svaki njihov album je priča za sebe. Pojedinačno gledano, svako izdanje je uglavnom samostalan koncept, pa se stilski kreću u rasponu od sludge i shoegaze uticaja preko dream pop do noise roka ili doom metala. U proizvoljnim kombinacijama.
Ovaj album ležernim fanovima (kakva je i sama autorka ovog teksta) donosi poznatu količinu sludge-a, čisto da nikad ne zaboravimo da je trio dao sebi ime po pjesmi legendarnih Melvins. Da li je “NO” očekivan – YES, da li je “NO dosadan” – NO!
Treba istaći, da je ovo je vjerovatno „najpank“ album Borisa, sa prilično interesantnim hardcore uticajima. Tu se vraćamo na DIY produkciju albuma i kako je ona doprinijela punk atmosferi albuma, koja se možda može nazvati skučeno, ali ne i skromno, jer to nije Boris. Produkcija u ovom slučaju podvlači ideju hardcore crossover kombinacije i daje mu interesantnu teksturu.
Pjesme koje iskaču su prije svega „Genesis“, šest minuta instrumentalnog doomerskog sludge-a, koji je značajno drugačiji od ostatka materijala, ako ništa drugo, onda tempom. Album je konstruisan tako da ima tri spore tačke na tri ključna mjesta – početak, sredina i kraj. Priprema, odmor i kraj. „Genesis“, „Zorkalo“ i, ironično, „Interlude“. Ove promjene u tempu nisu toliko naporne koliko to na prvu zvuči, s obzirom da na prvo slušanje, uhu nepripremljenog na auditivno iskustvo ovog albuma, dođu kao osvježenje.
„HxCxHxC -Parforation Line“ je haotičan spoj shoegaze i hardcore zvuka, koji dolazi odmah poslije srednjeg smiraja i otvara drugi „čin“ albuma. Te dvije struje njihovih uticaja sudaraju se i stvaraju ovo čudovište od pjesme. Na dobar način, naravno.
Ostatak albuma ispunjava obećanje hardcore uticaja. Fantastična Anti-gone brza, teška — sve što želite od spoja ovih žanrova. Isto ide za Kikinoue i Lust, nešto što zvuči kao soundtrack za scenu tuče, uz nerazumljive vokale (vjerovatno na japanskom?) i neumoljive gitare.
Ovaj album nema upadljivo loših ili dosadnih pjesama, osim ako se ne računa posljednja pjesma “Interlude”, u kome poloča ima krizu identiteta i postaje magloviti eksperiment, ali to nije uvijek ni loše.
Bend je sa „Loveless“, prvim singlom sa projketa “No”, izjavio da album predstavlja „ekstremnu terapeutsku muziku“ tj. „extreme healing music”, prigodno za vrijeme i traumu u kojim živimo. Boris liječi sebe, liječi nas i hvala im na tome.
Naslovna fotografija: Promo/Boris/Press
