Samo devet mjeseci nakon poslednjeg albuma „The Unraveling“, jedan od najboljih američkih bendova današnjice Drive-By Truckers, na opšte iznenađenje izbacio je novi album nazvan „The New OK“.
I ovaj optimistični naslov samo je gorka ironija, jer ništa više nije OK, niti Amerika, niti ostatak svijeta, jedino što je ostalo OK, jeste način na koji ovi južnjaci beskompromisno praše svoj rokenrol.
Faza naglašene angažovanosti u njihovoj karijeri, koja je počela sa remek-djelom “American Band” iz 2016. godine, nastavljena sa pomenutim “The Unraveling” , koji je ključao od direktnog pucnja u pravcu Bijele kuće sa naslovima“Armageddon’s Back in Town,” “Thoughts and Prayers,” i “Babies in Cages,”, ovdje je dobila zlokobnu tihu notu pomirenosti i rezignacije, iako bez sumnje, bijes i bunt dalje ključaju ispod površine njihog moćnog zvuka.
Jednostavno, pandemija i prinudna izolacija od live scene, neumitno su ostavili traga na grupu koja je najveći dio karijere provela na putu od koncerta do koncerta gradeći reputaciju ubitačnog sastava uživo, a potom iznenada završila izolovana i rasuta širom SAD-a, bez fizičkog kontakta nekoliko mjeseci.
Frontmen i glavni autor Paterson Hud, u intervjuima povodom novog albuma nije krio činjenicu da su bili izbačeni iz ravnoteže i da je on lično imao problema kako se izboriti sa depresijom, što je svakako ostavilo traga na pjesmama sa novog albuma.
Sa druge strane glavne mete njihove kritičke oštrice poput sve većih socijalnih, klasnih i rasnih podjela u SAD-u, rastućeg ekstremizma i bujanja nasilja, uz jeftini rijaliti populizam aktuelnog predsjednika, ne samo da su nadmašili njihova najcrnja previđanja u odnosu na stanje iz 2016. godine, već polako ulaze u teritoriju postapokaliptičnih scenarija.
Prosto rećeno, kako kritkovati ponašanje čovjeka koji jedne sedmice ismijava virus kao nepostojeću pretnju, potom hitno ide u bolnicu na liječenje, a potom ga nakon ozdravljenja proglašava Božjim blagoslovom, dok zemlja na čijem je on čelu polako tone u građanski rat, uz sve dublji jaz ekonomskih i društvenih podjela između njenih stanovnika.
Šta god napišite u tekstu zvuči blijedo u poređenju sa ovom distopijskom stvarnošću, koja polako ali sigurno prevazilati svaku potencijalnu SF fikciju, a kamoli mračne vizije rok pjesnika.
Srećom, ova južnjačka družina nikad nije bila ekipa koja sjedi i kuka nad svojom teškom sudbinom – oni i dalje bez problema kanališu svoje emocije i stavove u moćni rokenrol zvuk, koji muzički i dalje na vrhunski način pretapa u sebi blues, soul i kantri, dok su tekstovi, bez obzira na pomenuti manjak optimizma, i dalje uzbudljive priče o malim ljudima u sudaru sa bezdušnim sistemom.
U tako postavljenom kontekstu, možda je količina buke na ovom albumu manja, ali to ne znači da kamiondžije ne stižu na cilj, već da je samo vožnja bila nešto sporija nego inače.
Sklopivši album od nekoliko pjesma zaostalih sa ranijih snimanja (najviše sa prošlogodišnjih sesija za „The Unraveling“ a planiranih za EP izdanje), uz nekoliko novih pandemijskih stvari nastalih putem internet razmjene, sastav je uz pomoć dugogodišnjeg producenta Dejvida Barba (David Barbe) stvorio vrlo zanimljiv i emotivno krajnje nadahnut album, kako u kontekstu njihovog cjelokupnog opusa, tako i aktuelne ovogodišnje produkcije.
Naslovna numera otvara album i, dok sastav muzički vozi u klasičnom prljavom south-rock fazonu, Paterson svojim grlenim glasom bukvalno reži uznemirujuće stihove inspirisane nemirima, koji su potresli Portland (u kojem trenutno živi sa porodicom) tokom izolacije.
I bez obzira što ona vozi na sličnim zvučno-idejnim parametrima prethodna dva albuma, evidentno je da kroz stihove provejava jedna nova nota razočarnosti i pesimizma.
“Shoting volleys from behind the fence
Smashing medics and the once-free press
It gets bloody and it gets messy
Goons with guns coming out to play
/It’s a battle for the very soul of the USA
/It’s the new OK.”
Za razliku od nje sljedeća stvar, fantastična balada “Tough to Let Go“, kao da je izvučena iz vremena kada je ultratalentovani Džejson Izabel (Jason Isabel), bio u bendu (čak je i Hud priznao da je morao provjeriti da je nisu ranije snimili sa njim), jer donosi savršen spoj kantri-rocka i soul/blues nasljeđa “Stax” produkcije, kroz kulersku kombinaciju slow-motion muzike sa duvačima i orgulja i potresnog kantri vokala, sa lakoćom dajući jedan od vrhunaca albuma.
Žestoka, skoro pa pankerska verzija južnjačkog zvuka u numeri “The Unraveling“ (koja je dala ime prethodnom albumu, ali nije završila na njegovom spisku pjesma), vozi na bijesnom vokalu i glasnom praštanju benda, savršeno pripremajući teren za jednako ljutu, novu verziju ranije objavljenog singla “The Perilous Night”, na kojoj basista Met Paton (Matt Patton) mijenja Patersona Huda na vokalu, dok razigrani bluz klavir i tutnjava gitara nose pjesmu kroz zlokobne stihove.
“Something's got ahold of our feel alright
Out of control in the appetite
We're moving into the perilous night, Amen Amen
Dumb, white and angry with their cup half filled
Running over people down in Charlottesville
White House Fury, it's the killing side, he defends”
Drugi gitarista u sastavu, Majk Kuli (Mike Cooley), svoj netipično skromni autorski doprinos na ovoj ploči, dao je kroz još jednu sporogoruću baladu „Sarah's Flame“, mračno-ironični osvrt na aktuelni plamen populizma koji gori širom SAD-a, a koji je svojevremeno zapalila nesretna Sarah Palin i tako otvorila put Trampu i njegovom pratećem cirkusu.
Pjesme “Sea Island Lonely” i “Distance” (nastala još davne 2011. godine, ali je čekala priliku da dobije adwkvatan album) svojim nazivima jasno govore čim se Paterson Hud bavi u njima. Usamljenost, izolovanost, strah, strijepnja, neizvjesnost, umor i rastuća paranoja odjekuju kroz stihove, dok bend sporo, ali postojano udara i ljulja kroz pjesnikov autorski mrak distorziranim rifovima, monolitnim udarima ritam-sekcije, cvilećim zavijanjem orgulja i hrapavim pjevanjem.
Ipak, drugi ključni momenat albuma stiže u vidu fenomenalne balade “Watching the Orange Clouds”, koja je sklopljena od Hudovog glasa, akustičnih gitara i odsječnog ritma doboša, povremeno presječenih zlokobnim zvukovima pedal -steela, i koja donosi pet minuta optimizma u tematskom mraku albuma.
Iako je paradoksalno napisna u sedmici nakon ubistva Džordža Flojda (George Floyd’s) ona kroz stihove nudi malu, ali vrijednu iskru nade, dok Paterson dirljivo pjeva da ne želi da mu ulični protesti bude zaspalu djecu i da narandžasti oblaci suzavca zaklanju pogled na oblake, pitajući se kako zaustaviti svijet koji tone u haos i nasilje.
Možda se odgovor krije u čuvanju iskonske note bunta, koja dolazi kroz snažnu verziju pank klasika “The KKK Took Mi Babi Avai” koja je istovremeno zabavna i anagažovana – neka vrsta divljeg spontanog vapaja protiv mračnih vremena u kojima egzistira svijet današnjice.
Projekat “The New Ok” prilično je čudan album, bez one prepoznatljive kompaktnosti i povezane energije ovog sastava u studiju, razlomljen i iscjepkan po načinu nastanka samog zvuka i tema pjesama, ali sa druge strane njegova mračnost i klaustrofobičnost daju mu specifičnu, ali nikako i lošu poziciju u komplenoj diskografiji sastava Drive by Truckers.
Ukratko, #The Nev OK” govori o životu sa gorkim naukom da stvari nisu u redu, ali da u ponudi nema lakih, ili jednostavnih odgovora.
U trenutku kad ste zarobljeni u vlastitoj kući, spriječeni da radite ono od čega živite, možete se predate, ili da stegnete zube i radite ono što najbolje znate. Hrabro svirate.
Da budemo još direktniji riječima gitariste Majk Kulija nakon izlaska albuma: „To je ustvari sve što možemo“!
naslovna fotografija: Promo/Press/DBT/
