„Poput Saturna, revolucija jede svoju djecu“ napisao je Žak Male di Pan (Jaques Mallet du Pan) prije više od dva vijeka.
Od tada niko, pa ni giljotinirani Robespjer (Maximilien Robespierre), nije tako doslovno shvatio ovu paralelu kao Orelijan Molas (Aurélien Molas) i Fransoa Lardenoa (François Lardenois), tvorci nove Netflix serije „La Révolution“.
Kako neinventivni naslov pojašnjava, „La Révolution“ se bavi najčitanijim poglavljem slavne francuske istorije odrubljivanja apsolutističkih glava uslijed plemićke tiranije i demokratskog lomljenja policijskih štitova zbog poskupljenja benzina. Nekad golim grudima na bajonete, kao Delakroina (Eugène Delacroix) Marian, danas golim rukama na pendreke, kao ovaj brat.
Srećom, naziv je najmanje originalna stvar u ovih osam jednočasovnih epizoda. Štaviše, geneza Francuske revolucije koju „La Révolution“ prikazuje malo je drugačija od one koju možemo naći u udžbenicima. A kada kažemo malo, mislimo potpuno.
Ovo je alternativna, hororizovana, LSD verzija stvarnih događaja ionako prepunih krvi i brutalnosti. Prema njoj, uzrok Francuske revolucije je namjera kralja Luja XVI (Louis XVI) da svoje plemstvo inficira plavom krvlju karipske vještice prokrijumčarene preko Atlantika kako bi ih pretvorio u hordu besmrtnih nadljudi. Međutim, njihova neutaživa glad za mesom potlačenih počinje da izaziva konfuziju, strah, a potom i revolt na području jedne grofovije i – ode sve dođavola!
Scenario koji su postavili Molas i Gaja Guasti (Gaia Guasti), ovako pojednostavljen, ne zvuči pretjerano smisleno, ali je u praksi jedna od većih snaga serije. Poigravajući se sociološkom simbolikom horor elemenata i zakrivljujući istorijske tokove tako da se isprepletu osvajanje Lujzijane i posrnuće Pariza, kulminacija feudalnog bunta i začeci feminizma, izumitelj giljotine i vudu vrač, scenaristi kreiraju intrigantne likove, nepredvidive pravce kretanja i izuzetnu dinamiku. Istina, inteligentne metafore prečesto kvare banalnim replikama koje ih suvišno naglašavaju, ili se ponekad prenaglašeno dodvoravaju aktuelnim trendovima, ali do kraja nekako uspiju da ostanu u plusu.
Ključni adut koji „La Révolution“ posjeduje, međutim, nije u tome šta se tačno dešava, već kako to sve zajedno izgleda. Vizuelno, ova serija je pravo malo remek-djelo i vjerovatno nešto najljepše što je Netflix izbacio ove godine, uprkos svim gadostima koje sadrži.
Gospoda baroni grickaju bijele vratove nesrećnih kurtizana, a ti se ne možeš odlučiti da li su ljepše haljine po kojima prska arterija, plavičasta izmaglica oko bujnih plemićkih perika ili iščašeni ugao iz kojeg ti je ova mučna gozba prikazana. Fotografija i efekti su istinski bajkoviti, kamera perfektna za jedan ovakav projekat, svjetlo i scenografija bez greške – svaki djelić ekrana prosto vuče da ostaneš zalijepljen za njega, pa makar se i uprljao plavom bojom.
Vidljivo je da su visoki estetski standardi primjenjeni i prilikom kastinga, ali je to prošlo sasvim pristojno. U seriji čija je podjela manje-više ansamblovska, većina glumaca svoj posao odrađuje vrlo korektno. Neki i bolje od toga, poput Marilu Osiju (Marilou Aussilloux) u ulozi Eliz, Amira El Kasema (Amir El Kacem) koji je alternativni Žozef Gijotan (Joseph Guillotin), prekrasno ogavnog Žilijana Frizona (Julien Frison) u koži Donasjana de Montaržija ili pomalo steretipno napisanog Oke, kojeg opet dobro igra Dudu Masta (Doudou Masta).
Upravo ti stereotipi i jesu najveći, možda i jedini ozbiljan problem s kojim se „La Révolution“ susreće. Serija koja je smislenom kombinacijom istorijske drame i zombi horora mogla da mrdne granice oba podžanra, ostala je opterećena njihovim izlizanim manirima. Dramske komponente svako malo skliznu u iritantno režiranu teatralnost, a sav taj gore i usiljeno nametnuta tenzija oko njega više puta oduzmu nešto gledalačkom iskustvu nego što ga ojačavaju.
Upravo zato će „La Révolution“ ostati nedovoljno jeziv horor za fanove ovog žanra, a suviše krvoločna i izbanalizovana društvena metafora za ljubitelje drama, bilo istorijskih ili fiktivnih. Kraj nam, ipak, otkriva da su autori planirali na duge staze i da su materijal postavili tako da imaju dovoljno za još barem dvije sezone. Iako je u pitanju skup i zahtjevan projekat, Netflix-ova ljubav prema savremenim osvrtima na istorijske događaje ovih mjeseci dostiže maksimum, tako da je nastavak ove serije prilično izgledan.
Ukoliko do njega dođe, nadati se da će „La Révolution“ izabrati želi li da bude visokostilizovan horor sa dozom inteligencije ili metaforična drama okupana vrhunskom fotografijom i hektolitrima dvobojne krvi. Svakako navijamo za drugi ishod, ali svaki bi u ovom trenutku bio bolji od ove pozicije negdje između ta dva nedovoljno bliska svijeta.
Naslovna fotografija: Netflix
