„Budućnost rokenrola“, „heroj radničke klase“, “stadionski revolucionar“… samo su neke od laskavih titula koje su dodijeljene Brusu Springstinu (Bruce Springsteen), tokom tridesetak godina njegove karijere, no nijedna od njih nije uspjela pretjerano precizno definisati lik i djelo ovog rok heroja.
Previše ukopan u sadašnjosti da bi bio samo budućnost, radničkog porijekla i naglašene socijalne svijesti, ali i sa milionskim računima u banci, definitivno najenergičniji stadionski umjetnik 80-ih i nenametljiva savjest svoje generacije, on je jednostavno uvijek bio samo The Boss!
Od početka karijere sklon čestim zaokretima unutar sopstvenog muzičkog izraza, on jednostavno rečeno, nikad nije mogao postati bezlični idol pop masa, a to je najbolje demonstrirao na studijskim projektima objavljenim u ovom milenijumu.
Poslije žestoke patriotske introperspektive Amerike nakon 11.septembra na albumu “Rising” , on se bavio više ličnim temama na “Devils & Dust” (2005) i “Working on a Dream (2009), folk istorijom na “We Shall Overcome: The Seeger Sessions” (2006), vraćao se raskošnom rok zvuku na izdanjima “Magic” (2007) i “Wrecking Ball” (2012), eksperimentisao sa RATM- gitaristom Tomom Morelom (Tom Morello) na albumu obrada “High Hopes” (2014) i kantri orkestrom na “Western Stars” (2019).
U međuvremenu odsvirao je nekoliko odličnih turneja (osam ukupno), gostovao na Brodveju skoro dvije godine, izdao 10-ak arhivskih retrospektiva na čelu sa sjajnim box setom “The Promise” (2010), objavio autobiografiju, sarađivao sa brojnim kolegama i ukratko bio veoma zaposlen tip za jednog 70-godišnjaka.
Ipak, da se ne lažemo, kao i tokom cijele karijere, evidentno je da se The Boss najprijatnije osjeća okružen članovima svog slavnog E Street Banda, a ruku na srce i najbolje rezultate u studiju (ako ne računamo “Nebrasku“, kao izuzetak koji potvrđuje pravilo) postizao je sarađajući sa njima, bez bilo kakve namjere da omalažavamo solo radove i kolaboracije sa drugim autorima.
Logično nakon eksperimenta sa kantri orkestarizacijom na prethodnom, odličnom studijskom projektu “Western Stars”, bilo je očekivati da će novi 20. po redu album stići u muzičkoj pratnji njegovog, sada već legendarnog pratećeg benda.
Snimanje projekta nazvanog “Letter To You” bila je prva Springstinova saradnja sa E Street Bandom nakon spektakularne “The River” turneje iz 2016. godine, a na ovom albumu radili su u sastavu: Roj Bitan (Roy Bittan), Nils Lofgrin (Nils Lofgren), Peti Skjafa (Patti Scialfa), Geri Talent ( Garry Tallent), Stiven Van Zant (Stevie Van Zandt), Maks Vejnberg (Max Weinberg), Čarli Đordano (Charlie Giordano) i Džejk Klemons (Jake Clemons).
Snimanje je završeno za svega pet dana u Nju Džerziju, po sistemu žive svirke u studiju sa što manje ponavljanja i dosnimavanja, a rezultat je blago rečeno, spektakularan.
Ili, da budemo malo precizniji i direktniji, Brus Springstin snimio je svoj najbolji album u ovom milenijumu!
Moćni, zemljotresni zvuk njihovih epskih koncerata majstorski je pretočen u studijske verzije 12 pjesma, koje udaraju slušaoca postojano i ujednačeno, istom snagom i energijom, bez obzira na sam volumen, izbor instrumenata, ili poetske tematike.
Od laganog uvoda u ljubavnoj odi “One Minute You're Here” gdje njegov, godinama sve grublji glas, uz pratnju akustične gitare, nježno pjeva voljenoj ženi, do završne “I'll See You in My Dreams”, u kojoj, nošen epskim zvukom osmočlanog benda, šalje iskrenu poruku svojoj publici da “smrt nije kraj i da se vide u snovima”, spakovano je skoro 70 minuta muzike, bez slabog mjesta, ili eventulnog posrtanja njenih autora.
Uz nove numere, na albumu su snimljne i tri nikad ranije objavljene stvari iz sedamdesetih: “Janey Needs a Shooter”, “If I Was the Priest”, i “Song for Orphans”, koje, svaka na svoj način, suočavaju današnjeg Brusa sa sedam decenija života iza sebe i zanesenog mladića, koji u provinciji Nju Džerzija pokušava uhvati svoj dio velikog rokenrol sna inspirisanog Dilanom (Bob Dylan) i zvukom grupe The Band.
U krajnjem obračunu, jasno je da je to u pitanju isti čovjek, samo je kilometraža mnogo duža i da je svijet odišao do đavola!
“Janey” je ljubavna balada o djevojci koja traži svog čovjeka, ispričana epskim pjevanjem, moćnim zvukom klavijatura i usne harmonike u prvom planu, dok bend tiho grmi u pozadini.
“If I Was the Priest” je odmetnička priča sa biblijskim referencama, u kojoj Boss plete tekstualnu sagu o buntovniku, šerifu, svešteniku, posrnuloj dami i Isusu, uz snažne odsječene udarce bubnja i zvonki zveket gitare i električnog klavira kao podloge za dramatične stihove.
“Song for Orphans” je klasični Springstin komad, znači raskošan zvuk E Street Banda, usna harmonika koja sječe pjesmu u ključnim trenucima i Brusovi epski stihovi koji preispituju gubitak vjere u svijet koji polako klizi u haos, dok nepoznati junak bezuspješno luta tražeći svoj mir.
Sve tri numere imaju preko šest minuta trajanja i mogle su lako da se uklope u epski zvuk albuma “Greetings from Asbury Park, N.J.” (1973) i “The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle” (1973), ali spletom okolnosti, evo ih snimljenih nekih 50 godina kasnije, jednako uvjerljivih kao da ih pjeva onaj mladić iz Ešburi Parka početkom 70-ih.
U novim pjesmama sa albuma, Brus je mnogo direktniji u stihovima, svedenijeg jezika, bez brojnih simboličkih slika i poređenja, udara riječima pravo u srž , dok ispisuje rekapitulaciju svog života, karijere i svijeta u kojem živi.
Polako svodeći završne životne račune kroz priče o mrtvim prijateljima i propalim snovima rokenrol generacije o ljubavi i miru, dok u svijetu njihove realnosti vlada pohlepa, nasilje i nikad izraženije klasne razlike.
Nimalo slučajno jedna od novih numera zove se “Last Man Standing” i to je prosto, bez uljepšavanja, surova istina. Brus jeste jedan od poslednjih preživijelih, onaj koji je zahvaljući talentu i napornom radu stekao bogastvo i slavu, ali nije zaboravio, otkud je krenuo i koju je cijenu platio za svoj status.
Kada on kroz zube otpjeva nostalgične stihove o starim fotkama u albumu i mrtvim prijateljima iz E Street Banda, saksfonisti Klarenu Klemensu (Clarence Clemons) i klavijaturisti Deniju Frederičiju (Danny Federici), kao i Džordžu Tiesu (George Theiss), pokojnom pjevaču Brusovog prvog benda The Castiles, iz rodnog Nju Džersija, sa kraja 1960-ih.
“Faded pictures in an old scrapbook
Faded pictures that somebody took
When you were hard and young and proud
Backed against the wall, running raw and loud
Snakeskin vest and a sharkskin suit
Cuban heels on your boots
Kick in the band and side-by-side
You take the crowd on their mystery ride”
Potom njegova vijerna i preživjela pratnja zagrmi u snažnom rok zvuku. Jasno je da tu nema prodaje jeftine nostalgije, već samo iskrene posvete ljudima sa kojim je dijelio zajedničke snove i koji su svoje živote utkali u ostvarenje njegovih.
Na sličnom tragu je i naslovna “Letter to You” u kojoj muzičar šalje epsko pismo ispisano mastilom, krvlju i zvukom hiljadu gitara (da se poslužimo stihom jedne od numera), koje je on slušao u životu i koje je on podjelio sa milionima nas koji smo slušali njegove pjesme i gledali njegove koncerte.
“Things I found out through hard times and good
I wrote ’em all out in ink and blood
Dug deep in my soul and signed my name true
And sent it in my letter to you”
Jedan zatvoreni krug koji je počeo nekad davno u Nju Džerziju, obišao cijelu planetu, i ponovo stigao tamo odakle je krenuo prije nekih šest decenija, promjenivši usput, kako Brusa, tako i nas.
Numera “Burnin’ Train”, zvuči shodno svom naslovu, kao zapaljeni voz, koji nošen hipnotičkim taktom ritam sekcije i gitarističkim dvobojem na relaciji Nils Lofgren-Springsteen-Steven Van Zandt projuri kroz svoje četiri minute tako munjevito da vam se bukvalno čini da traje dvije minute.
Sa druge strane “House of a Thousand Guitars” i “Rainmaker” su najdirektnije angažovane numere na albumu i jasna poruka onima koji su onu mitsku Ameriku rokenrola, drive-in bioskopa, nabudženih automobila i igranki subotom uveče, u kojoj je odrastao Brus, vratili u surovu realnost liberalnog kapitalizma u kojoj je profit jedino mjerilo vrijednosti, bogatstvo i oružana snaga način njenog ostvarivanja, dok sudbinom svijeta odlučuju politički pajci.
“The criminal clown has stolen the throne
He steals what he can never own
May the truth ring out from every small town bar
We'll light up the house of a thousand guitars
Well, it's alright, yeah, it's alright
Meet me, darling, come Saturday night
All good souls from near and far
Will meet in the house of a thousand guitars
Here the bitter and the bored
Wake in search of the lost chord
That'll band us together for as long as there're stars
Here in the house of a thousand guitars”.
Kada završite sa prošlošću, obračunate se sa stvarnošću i bez obzira na sve ponudite vjeru u budućnost, ostaju vam samo usamljenički razgovori sa sopstvenim duhovima, koji se u Brusovom slučaju zovu “Ghosts” i žive u rilnama ploča koje je snimio tokom karijere i zvučnicima koji su ih puštali.
Jezik kojim on priča svojim duhovima, jeste moćan i raskošni zvuk E Street Band-a, koji u ovoj pjesmi zvuči kao da ste orkestar od 30 ljudi spakovali u klasičan rok bend, kojem je svaka numera koju izvodi tijesna, pa pokušava da je raznese u komade, uz horsko “all together” pjevanje u refrenima.
U krajnjem skoru, teško je povjerovati da je ovaj album 20 studijsko djelo jednog istog autora, iza kojeg je pet decenija karijere, skoro 70 godina života i da njegov tvorac odbija da slijedi smrt, nego slavi život, uz zdravu dozu melanholije i sjete.
Pjesme snimljene na njemu su konačni testament njegovih stalnih junaka, čudnih likova sa ruba života, koje život nije ljuljao blagostanjem nego iskušenjem, bez obzira da li imaju milion ili jedan dolar u džepu.
“Letter to You” je rokenrol hronika nepostojeće Amerike, zemlje koja je prešla sa one strane mita, milionima kilometara daleko od one koju danas predstavljaju Donald Tramp i Džo Bajden (bez obzira koji od njih dvojice pobjedi, svi ostali su gubitnici), a Brus Springstin je posvećeni ispovjednik te druge isčezle Amerike.
Čovjek koji pažljivo čuva posljednje tajne njenih heroja, pretvorene u muziku, kojoj ima malo ravnopravnih pandana u mračnoj i tjeskobnoj godini, koju će cijela planeta željeti brzo poslati u zaborav.
Naslovna fotografija: Promo/Danny Clinch/Columbia
