Kao što je neko duhovito primjetio – izgovaranje naziva četvrtog albuma “Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji” rok sastava Repetitor, skoro djeluje duže od trajanja muzike snimljene na njemu.
Šalu na stranu, jasno je da nije tako, jer Repetitor nisu Minutmen ili The Wire (iako su vjerujemo slušani), da se igraju sa formom pjesme u trajanju od nekoliko sekundi, ali novi album ove garažne-postpunk-indi trojke, sa svojih 22 minute trajanja i svega osam numera snimljenih na njemu definitivno je minimalistički nastrojen u odnosu na klasičnu minutažu rok albuma.
Ipak, njegova mala minutaža, ne da mu nije slabost, već zahvaljući ovoj, kratkoj, ali krajnje smrtonosnoj formi pakovanja, sve prednosti njihove muzike samo su dodatno kompresovane i još više dolaze do izražaja.
Od prvog pojavljivanja na sada legendarnoj kompilaciji “Jutro će promeniti sve”, (Odlični hrčak/ web magazin Popboks), kojom je srpski rokenrol napokon izašao iz začaranog kruga poznatog kao novi talas – brzi bendovi Srbije (80-e vs 90-e) predstavljajući jednu potpuno novu i autentičnu generaciju bendova (čiji su lideri postali upravo Repetitor, iako sumnjamo da ih to puno zanima), trojka Boris Vlastelica, Ana Marija-Cupin i Milena Milutinović karijeru su gradili na jedan, slobodno rečeno staromodan, težak i ne pretjerano popularan način kod balkanskih rok bendova..
Onako kako su se svi pravi rok bendovi kalili, uživo pred publikom, prosipajući litre znoja i stotine džula energije na sceni, izdajući sporadično studijske albume, prelazeći hiljade kilometara u kombiju, svirajući stotine i stotine koncerata, kao da je svaki poslednji u karijeri i jednakim žarom bez obzira koliko je ljudi ispred bine, oni su u proteklih 13 godina stvorili reputaciju jednog od najboljih rok bendova ovih prostora, a i šire.
Sada zamisilite jedan takav “on the road” bend, koji je konstatno na putu u živom sudaru sa publikom, kako tokom pandemije ostaje zaključan i izolovan u vlastitim kućama.
Bez fizičke komunikacije, bez kretanja, sa svakodnevnim brojanjem cifri otkazanih svirki, kako sjedi besciljno, ne radeći ono što voli i od čega živi, dok se oko njih polako stvara mutirani distopijskih svijet iz najcrnjih orvelovih vizija.
Nakazni frankeštajnovski svijet u kojem su nekom iskrivljenom logikom koncerti, bioskopi i pozorište opasna mjesta, dok su supermarketi, rijalitiji i izborna mjesta , gle čuda, potpuno sigurne lokacije.
Umjesto dobrih vijesti konstantno vas zasipaju beskrajnim brojem umrlih i zaraženih, pratite beskrajne proteste širom planete, koji se jalovo guše u protraćenoj energiji i neartikulisanosti ciljeva, mozak vam trpi masovno trolovanje zdravog razuma dezinformacijama i kanonadom fejk novosti na društvenim mrežama.
Ako možete to zamisliti, možete razumjet i ovaj ogoljeno-minimalistički-muzičko-idejni vrisak, koji su Boris, Ana i Milana uz pomoć producenta Milana Bjelice tokom ljeta pretočili u novi album Repetitora.
Opasni, zlokobni i mutirani sonični bluz sastavljen od žestokih napadačkih ritmova distorziranih rifova, akustičnih gitara, vokalnih ispada u rasponu od urlika do šapata, te prilično uznemirujućih skoro pa grafitnih poruka u tekstovima albuma, čiji naslov možda najbolje objašnjava da smo preko noći postali stanovnici univerzuma u kojem je prazan prostor između nas postao nametnut, a fizička bliskost nepoželjna.
Kada čujemo masni, moćni repetitivni gitaristički rif, kojeg se ne bi postidio ni Ron Ešton (Ron Asheton) iz najboljih dana, na početku uvodne numere “Džungla“, kojoj se priključuje baražna tutnjava ritam-sekcije i Boris, koji ne žali sopstveno grlo, jasno je da su potisnuti bijes i impulsivni lični bunt, dominatna osjećanja na ovom albumu.
“vodi me u džunglu da se veremo po drveću
da napunimo surlu
da napunimo surlu
glasovi u glavi to su sve atomi
prazan prostor među nama
koji može i da ne postoji”
Svejedno je što se žestoki garažni rok tempo prve pjesme spušta u drugoj numeri “Vetar”, u kojoj Ana i Milana preuzimaju vokale, intezitet energije ostaje isti, dok se zvuk prvo tiho, a potom postepeno sve glasnije pojačava uz noise pulsiranje ritmova i zujanje distorziranog zida gitarističke buke i mračnih stihova koji djeluju kao upozorenje nekom nepoznatom strancu ili prijetnji izvana.
“kroz vetar ja te dozivam
iznutra ja te posmatram
ti se hraniš mojim željama
ti se hraniš mojim željama
ali njemu se ne sviđa
ova moja ponuda
on mi zamke postavlja
on mi zamke postavlja,”
Treća stvar “Gorim” djelimično se vraća na nešto prepoznatljiiviji zvuk sastava, a sam naslov dovoljno govori koliko ona zvuči zapaljivo, uz svoje brojne promjene ritma, iznenadne eksplozije gitare i Borisa koji vrišti nove grafitne poruke u mikrofon.
Ipak, jedan od vrhunaca albuma dolazi kroz prvi singl “Kost i koža”, u kojem trojka ne žali ni sebe ni instrumente, dok Boris opsjednuto urla stihove posvećne kako svima nama koji čekamo da eksplodiramo u četiri zida poput opasnog ljudskog oružja,
“svakog jutra budim se
nastajem iz borbe
te bitke mene vode
kasnim svet me čeka
da li će do vijeka
kasnim svet me čeka
ali neće doveka
sama kost i koža
pola sam čoveka
kasnim pola veka
kasnim pola veka”
tako i potresnoj sudbini Stojanke Stojanović Coke, penzionerke iz Beograda koja je 2018. godine hicem iz pištolja ubila biznismena i investitora koji ju je ucjenjivao, postavši tako simbol otpora tranzicionim bogatašima i njihovoj bahatosti, uz tihu zaštitu sistema.
“Reči su ti samo minđuše od stakla
kao neki ukras kao oružije nato pakta
a ja sedim ovde u krvi do lakta
umesto sebi u bradu
tebi u stomak i u glavu
umesto uvek sebi u bradu
tebi u stomak i u glavu”
Žestoko i direktno, pravo u glavu, kako smo već navikli od Repetitora, sviđalo se nekom ili ne, strana koju su izabrali.
Da nisu bend sklon igranju na sigurno, počinje biti jasno već u drugom dijelu albuma kojog otvara brutalna hardcore paljba “Sa izvora” u stilu Bad Brains “Stop and Go” taktike sa čestim promjenama ritma u kojoj djevojke ponovo preuzimaju vokale, dok Boris u pozadini polako valja mutne distorzirane rifove, sve uz sponatano snimljen uzvik jedne od djevojaka “bravo” na kraju pjesme.
Najduža numera na albumu trominutna “Roba sa greškom” nastavlja eksperimentalnu liniju započetu sa numerom “Crvena” sa prethodnog albuma “Gde ćeš”, kroz mutni psihodelični zvuk i izlomljene hipnotičke ritmove i još škrtije stihove nego inače:
“nemoj da dođeš
jer otići ćeš teško
mi smo roba
roba sa greškom
možeš da probaš
ali uspećeš teško
mi smo roba sa greškom”
Ipak, to je još i Repetitor na koji smo navikli, u odnosu na ono što stiže sa dvije završne numere “Danima” i “Noćima”, koje dovode bend na jednu potpuno novu teritoriju za njih.
Prva bi, d stvar, da živimo u normalnom svijetu, sa izgrađenom muzičkom scenom, bila rasni hit, jer ovdje imamo Borisa koji stvarno pjeva, minimalistički pop ritam i zaraznu elektro pop melodiju, sve sa dječjim horom u refrenu, i to zvuči fantastično, iako je izvodi grupa od koje smo navikli da nas smlavi žestokim garažnim postpunk zvukom.
“danima ne izlazim iz kuće
na terasi skuplja mi se đubre
moje misli kao da su tuđe
moje misli kao da su tuđe
lažem sebe da sve samnom u redu je
korak napred ili nazad svejedno je
baš si htela da me zoveš – ne zovi me”
mene sada više ništa ne pokreće
“Noćima” je još ekstremniji korak dalje, do gole kosti ogoljena verzija Repetitora, sa Borisovim glasom i akustičnom gitarom kao jedinom pratnjom za njegov lament iz dana izolacije, sastavljen od pet ili šest riječi.
“danima
noćima
ja te tražim
nema te”
Da paradoks bude veći, obje stvari postižu isti rezultat, kao i ovih ostalih šest numera u kojima bend prži u svom prepoznatljivom fazonu.
Treba pomenuti da je taktika promjene producenta za svaki album ponovo donijela odličan rezultat, jer je Milan Bjelica (Buč Kesidi, Ljubičice) obavio sjajan posao sačuvavši prepoznatljivu energiju i žestinu grupe, uz, uslovno rečeno, pop poliranje zvuka, tamo gdje je bilo potrebno da se sirovost živih nastupa gurne u drugi plan, kako bi bend eksperimentima poput numera “Roba sa greškom” ili “Danima“, dao potpun smisao.
Danas, nakon skoro 15 godina na sceni, četri studijska albuma, te nekoliko stotina nastupa, Repetitor je izrastao u jedan od nesumnjivo najboljih rok bendova ovih prostora.
Mapa turneja, odsviranih koncerata i sjajnih recenzija širila se po cijeloj Evropi, dok veliki svjetski bendovi poput Arcade Fire ili Mudhoney traže da im budu predgrupa na koncertima. Od kompletnog regiona preko Švajcarske Njemačke, Francuske, Italije, Austrije, Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke sve do zemalja Baltika, Rusije, pa čak i Kine, soničnom udaru Repetitora uživo jezičke ili kulturne barijere nikad nisu bile problem i svuda su ostavili publiku doslovno zgaženu silinom zvuka i izvođačkom ekspresivnošću na bini.
Repetitor sa albumom “Prazan prostor među nama koji može i da ne postoji” je i dalje beskompromisni i visokoenergetski garažni post-noise-punk, koji u novom izdanju djeluje još zrelije, sigurnije i direktnije.
Slijedeći najplemenitije momente domaće (Šarlo Akrobata, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Obojeni program, Kazna za uši, Robna Kuća…) i strane rok tradicije (The Stooges, Sonic Youth, Pixies, Nirvana, Big Black...), oni danas najviše liče samo na jedan sastav- Repetitor.
Uz sve ogoljeniji zvuk i sve škrtije riječi, nakon četiri studijska projekta nalaze se na usamljenom mjestu, poznatom kao vrh, do kojeg su stigli zahvaljući samo svom talentu i trudu, bez jeftinih kompromisa i podilaženja bilo kome i čemu, što je u sredini, koja se tradicionalno vijekovima, djeli na naše i njihove (ko god oni bili), presedan ravan čudu.
Uz iskrenu želju da prazan prostor između nas i njih uskoro bude što što manji i da napokon provjerimo kako ovih osam numera zvuče uživo, bilo bi lijepo da sastav prekine ovaj olimpijski ritam između albuma i da novu ploču, po mogućnosti duplu, dočekamo što prije! Za ovu, nema dileme, čista desetka, jer, šta god autori rekli o tome, ovo je roba bez greške!
Naslovna fotografija: Promo/Repetitor
