Sumorna, mračna i pandemijska 2020. godina navikla nas je na tužne vijesti i porazne brojke, koliko god normalan čovjek generalno može da se navikne na loše stvari.
Ipak, informcija da je proteklog vikenda umro Milorad Miša Aleksić, basista i jedan od osnivača grupe Riblja Čorba, isto kao i vijesti o smrti Mustafe Nadarevića, Špire Guberine, Kiće Slabinca, Ivana Bekerjeva i svih drugih javnih ličnosti regiona, koje je pokosio virus Kovid 19 u proteklih desetak mjeseci, nekako ostavljaju dodatno porazan utisak, posebno kod generacija koje pamte umjetničke vrhunce preminulih.
Prosto djeluje kao da je sa njima umro i jedan dio naše mladosti, iako zdravorazumska logika govori da tu nema neke posebne veze, osim lične nostalgije i žala za nekim boljim vremenima.
U slučaju Miše Aleksića, emocije su dodatno pojačane činjenicom da je pokojni muzičar, bio jedan od ljudi o kojima je malo ko imao reći lošu riječ ili iskustvo. Vječno nasmijan i krajnje pozitivan, ostavljao je utisak čovjeka koji uživa u svakom trenutku života bio on na bini ili iza nje.
Oko njega, nikad se nisu vezali skandali ili tračevi, prosto je stajao po strani, svirao svoj bas i nekako držao stvari na okupu u vrlo turboletnoj karijeri matičnog sastava, od dana njihove najveće slave i kreativnih vrhunaca početkom 80-ih, preko brojnih personalanih promjena, do još brojnijih kreativnih posrtanja Čorbe u turbuletnim društveno-političko-privatnim vratolomijama njihovog lidera i Mišinog brata po oružju Bore Đorđevića.
Muzičku karijeru započeo je prije pola vijeka u bendu Rojali, gde se kao 17-godišnji đak prihvatio bas gitare i mikrofona. Sa njima je 1970. godine osvojio drugo mjesto na takmičenju u organizaciji urednika emisije „Veče uz radio“ Radio Beograda.
Aleksić je sljedeću školsku godinu proveo u Pajksvilu u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je sa drugim učenicima oformio rokabili bend Shi-ma-fuh. Oduševljen hard rok zvukom bendova Led Zeppelin i Deep Purple po povratku u Jugoslaviju, osniva grupu SOS.
Grupi se 1977. godine pridružuju Rajko Kojić na gitari i Vicko Milatović za bubnjevima, i ne sluteći, postavljaju temelje Ribljoj Čorbi. Sastav je zvanično formiran ljeta iduće godine, kada se trojci pridružio Bora Đorđević, a potom i Mišin budući kum Momčilo Bajagić Bajaga, a ostalo je kao što se to često kaže – istorija, duga 42 godine.
Aleksić se često hvatao i producentske palice, pa je pored nekih albuma Riblje Čorbe, producirao izdanja grupa Jazzy Bell, Warriors, Milorada Mandića Mande i druge.
Za života je objavio autobiografsku knjigu “Uživo!” bio je jedan od pokretača muzičkog studija “Kazablanka” i držao je prodavnicu instrumenata u centru Beograda.
Kao basista bio je upečatljiv instrumentalista, snažnog ritma, nesklon pirotehnici na svom istrumentu, ali zato uvjek pouzdani oslonac grupe, posebno u ranim danima sastava, dok se bend uigravao na pozornici.
Ono što je malo manje poznato jeste činjenica da je osim sviračko-producentskog dijela posla Miša bio veoma talentovan kompozitor, koji je iz drugog plana dao veliki autorski doprinos kako repertoaru Čorbe (oko 30 numera), tako i brojnim drugim muzičarima s kojim je sarađivao tokom karijere.
U Mišinu čast izabrali smo pjesame po kojima treba pamtiti ovog vrsnog muzičara i koje su ga, po našem mišljenju, zauvjek upisale u istoriju jugoslovenskog i srpskog rokenrola.
10. “Tvoje oči”
Ako se neko pita otkud na ovom spisku numera “Tvoje oči” jednog od najpopularnijih pop pjevača regiona Zdravka Čolića, razlog je činjenica da je Miša Aleksić zajedno sa Bajagom podjelio autorske zasluge za ovaj veliki hit 80-ih.
I šta god ko mislio o Čoli, ovo je u zanatskom smislu majstorski napisana rok balada u stilu 80-ih, sa laganim vokalnim uvodom (“tvoje oči kao zrele šljive padaju po meni”), gustim naslagama klavijatura, kitnjastim udaraljkama, pažljivo građenoj dramatici, solom na saksofonu u ključnom momentu i melodijom koja ne izlazi iz glave.
Klasičan primjer da Aleksić nije bio samo basista Čorbe, već svestran autor i pažljiv slušalac onog što se dešavalo u svjetskoj muzici tog doba.
09. “Amsterdam”
U momentu dok je karijera Čorbe sredinom 80-ih visila na tankom ledu zbog Borinih političkih tekstova i kada je dobar dio materijala sa albuma “Osmi nervni slom” bio pod tihom cenzurom radija i televizije, Mišina pop rok pjesmica “Amsterdam”, sa gostovanjem rege pop pjevača Edija Granta, bila je neočekivani spas i megahit koji se slušao bukvalno svugdje, od radija, preko kafana, do vrtića.
Zarazni plesni ritam, šaljivi stihovi, upeglana pop produkcija i simpatično pjevanje gosta, uz zabavan i šaren spot, omogućili su bendu da krene na jednu od najposjećenih turneja grupe i tako preživi krizni period.
Fakt, koji objašnjava pomenutu Mišinu ulogu oslonca grupe, iako je pjesma sama po sebi, tačno je ono što je Aleksić želio – dobro isplaniran glupi pop hit.
08. “Ja ratujem sam”
Bez obzira što frontmen grupe u pjesmi “Ja ratujem sam” tvrdi da ga okružuju “Brankovići i slabići”, uz prve nagovještaje tema koje ća ga okupirati u drugom dijelu karijere, jasno je već po muzici za ovu numeru, sa albuma “Buvlja pijaca”, da je Mišo bio vjerno uz njega od početka, do svog kraja.
Otklon od bluz i hard-rok korijena grupe prema AOR zvuku takođe se čuje u ovoj stvari, prije svega kroz upeglaniju produkciju i nešto prigušeniji zvuk, u kojem se sve više čuju pop obrasci, a manje sirovost ranih numera, ali i dalje je to mnogo bolje od onog što će grupa snimati u drugoj fazi karijere.
Miša ovdje i dalje znalački demonstrira da zna pomiriti lične sklonosti sa aktuelnim trendovima, kako bi se grupa prilagodila promjenama na svjetskoj sceni, uz što manje kompromisa, iako će to uskoro nažalost činiti sve rijeđe.
07. “Neću da živim u Bloku 65”
Borin tekstualni obračun sa socrealističkim sivilom Novog Beograda bila je idealna prilika da Miša i Bajaga zajedno naprave još jednu sjajnu stvar na albumu “Buvlja Pijaca”.
Opor i mračan tekst dobio je odgovorajuću zvučnu podlogu sa psihodeličnim uvodom i histeričnim ritmom izgrađenim na zvuku bas gitare, dok su gitare u drugom planu uz diskretnu ulaze klavijatura, kako bi se dodatno pjačale klaustrofobija teksta.
Ukratko, Mišina ljubav prema filmu ovdje je došla do punog izražaja.
06. “Ostaću slobodan”
Borina mačoidna zezalica sa albuma “Pokvarena mašta i prljave strasti” bila je savršena šansa da se Aleksić ponovo pobrine za muziku.
Očekivano, to je razorni hard rok u njegovom stilu sa moćnim gitarističkim rifom i još moćnijim ritmom, u kojoj Mišin bas u refrenima “ostaću slobodan, neću se vezati” udara precizno kao švajcarski sat.
