08. “Manchester By the Sea “- Kenneth Lonergan (2016)
Kao i “Paris, Texas” i “Manchester By the Sea” nastavlja razmišljanja o tragediji razdvojene porodice.
Iako bostonski samotnjak, kojeg maestralno tumači Kejsi Aflek (Casey Affleck ), može izgledati kao mučenik bez razloga na početku, kad se konci njegovog lika raspletu, ishod je devastirajući za publiku.
Možda najemotivnija scena kad se Kejsi kao muž i njegova bivša žena u tumačenju Mišel Vilijams (Michelle Williams) sretnu na ulici, nakon što su oboje nastavili sa životom poslije užasne tragedije, služi kao veoma moćna stvar u ovom remek-djelu od drame.
Gluma je osjećajna i zakucava njihovu bol pravo u srca publike, dvoje ljudi koji se i dalje vole ali ne mogu preći preko događaja iz prošlosti.
U cjelini “Manchester By the Sea” je film koji je okrutan na tragičan način. Iako njegov nagli kraj pokazuje manjak razrješenja u životu, takođe nas uči da neki ljudi nikad ne prebole i žive sa svojim traumama do kraja bića. Lonerganov film nas podsjeća na ovo.
09. “Casualties of War” – Brian De Palma (1989)
Od svih filmova na listi ovaj nam donosi možda emocionalno najsiroviji i nesnosniji zaplet. Smješten u Vijetnam, film prati trupu američkih vojnika koji zarobe mlada djevojku. Otmu je iz sela, ponižavaju je i siluju kroz prvu polovinu filma.
Unutrašnja borba Eriksona kog tumači Majkl Džej Foks (Michael J. Fox) dok se takmiči sa naredbama narednika Meserkea kog igra Šon Pen (Sean Penn). Erikson se suočava sa napadima drugova jer pokuša spasti jadnu djevojku, dok sve ne kulminira u sceni na mostu.
“Casualties of War” je možda najizazovniji film iz Vijetnamskog opusa, jer je iskren predložak zločina koje su vojnici počinili zloupotrebljavajući moć. Sa sjajnim izvedbama Foksa i Pena, De Palmino brutalno remek-djelo će vas sigurno ostaviti isfrustriranim, uznemirenim i sa snažnom željom da pravda bude zadovoljena.
10. Tokyo Story – Yasujiro Ozu (1953)
Ovaj tihi, ali jednako važan i značajn film zatvoriće našu listu. “Tokyo Story” je dirljiv portret rastućeg generacijskog jaza u porodicama.
Ono što na prvu izgleda kao haotičan, ali radostan porodični odmor sa babom i dedom u velikom gradu, pretvori se u otužnu realnost starijih, koje njihov podmladak ignoriše i zapostavlja. Često primorani da sami putuju, borba starih je bolna za gledati. Ono što je dosta gore je njihovo prihvatanje sopstvene nevažnosti, dok shvataju da njihova djeca imaju svoje živote i druge prioritete.
Film je utemeljen u bakinoj bolesti, i načinom na koji se porodica nosi sa ovom tragedijom. Čak i tada egocentrična realnost braće i sestara je bolno jasna. Kontrastirana sa stojičkom izvedbom dede, koji polako prihvata neminovni gubitak, gledalac se polako suočava sa neizbježnim.
Iako “Tokyo Story” nije odmah prepoznata kao očigledna primjer emocionalnig uticaja na publiku, ovaj film će vam se prikrasti sa svojim suptilnim idejama. I prije nego što se svjestan gledalac saosjeti sa ovom slomljenom porodicom.
naslovna fotografija: Promo/Paris, Texas /20th Century Fox
