Ako u to vrijeme neko i nije shvatao koliko je filmska 2019. godina bila vanredno kvalitetna u poređenju sa nekoliko prethodnih, to je najbolje istakla ova nesrećna 2020. i brisani bioskopski prostor koji je uzrokovala.
U godini u kojoj iz Holivuda izađu „Džoker“ („Joker“), „Džodžo zeka“ („Jojo Rabbit“), „Male žene“ („Little Women“), „Bračna priča“ („Marriage Story“) i „Bilo jednom u Holivudu“ („Once Upon a Time in Hollywood“), a iz svjetskih produkcija stignu „Parazit“ („Parasite“), „Jadnici“ („Les Misérables“), „Corpus Christi“, „Atlantik“ („Atlantique“) i „Pritka“ („Beanpole“), neminovno je da neko djelo ne dobije pažnju kakvu zavređuje. Jedno takvo je definitivno „Monos“.
Iako je čekao osam godina na svoj drugi igrani film, Alehandru Landesu (Alejandro Landes) strpljenje se isplatilo. Rođeni Brazilac kolumbijsko-ekvadorskog porijekla napisao je scenario zajedno sa Argentincem Aleksisom Dos Santosom (Alexis Dos Santos), a onda su se zaputili u Kolumbiju na snimanje koje su podržali investitori iz čak osam država.
Konačni rezultat je film koji predstavlja mučnu prošlost čitave Južne Amerike i dira u najbolnije teme naroda na ovom, ali i nekoliko drugih kontinenata.
Jedan od najvažnijih Landesovih trikova za postizanje ovakvog efekta jeste potpuno lišavanje svakog vremenskog, prostornog, istorijskog, pa i moralnog konteksta u kojem njegovi antiheroji i njihova borba egzistiraju. „Monos“ nas smješta na neprepoznatljivu planinsku čuku neznane južnoameričke zemlje, gdje grupica boraca izvjesne Organizacije iz nepoznatih razloga čuva jednu taokinju i čeka sljedeće naredbe iz udaljenog štaba koji ih vodi kroz sukob sa nedefinisanim neprijateljem radi ostvarenja nejasnih ciljeva.
Ovakva postavka omogućava izdizanje humanističkih tema filma iznad kontroverzi istorijskog ratnog filma, a njihova univerzalnost vrlo direktno pogađa gledaoce iz (nažalost) mnogih drugih sukobima protresenih brda – od Konga do Kavkaza i od Šri Lanke do Balkana. S druge strane, ova namjenska nedorečenost je i najveći problem. Sadržajno, „Monos“ nema ničega sem svojih protagonista, što mu oduzima mogućnost dodatne višeslojnosti, ali i nekog sasvim efikasnog završetka.
To je, ipak, opravdana umjetnička žrtva, jer su Landesovi usamljeni ratnici – djeca. Djeca-ratnici bez imena i djetinjstva, izgrađenog sistema vrijednosti i uvjerenja u ispravnost bilo kog poteza, objašnjenja zašto čine to što čine i ideje šta će učiniti nekoliko časova kasnije.
Landes je svoju tinejdžersku četu predstavio kao alegoriju mlade kolumbijske nacije, njene opterećenosti prošlošću i nedefinisane budućnosti. „Monos“ je, uz to, i ratni „Gospodar muva“ („Lord of the Flies“), mala i moćna psihološka studija o izgradnji i održavanju dinamike unutar zanemarene i zloupotrebljene grupe tinejdžera uvučenih u klopku tuđih ratova.
Više od 800 djevojčica i dječaka konkurisalo je za Vuka, Bum Buma, Lejdi i druge uloge označene samo ratničkim nadimcima. Za njih 25 iz užeg izbora organizovan je glumačko-vojni trenažni kamp na lokaciji budućeg seta, visoko u nenaseljenim Andima, a borbenu obuku vodio je nekadašnji pripadnik paravojske FARC, i sam regrutovan kad mu je bilo svega 11 godina.
Finalni kasting obavljen je bez greške, jer je nivo glume impresivan, što je za ovakav koncept od apsolutno ključne važnosti. Jedino je Mojses Arias (Moises Arias) već bio upoznat sa filmskim setom, dok su drugi imali samo pozorišno iskustvo, kao odlična Karen Kvintero (Karen Quintero), ili su doslovno početnici, poput Sofije Buenaventure (Sofia Buenaventura) čijom pojavom je rola Ramba dobila neplanirane vrijednosti. Čak je i pomenuti vojni instruktor, čovjek patuljastog rasta i nezamjenjive autentičnosti, promovisan u glumca za ulogu Glasnika.
Ovakva posvećenost detaljima vidljiva je u svakom segmentu „Monosa“. Većina filma je snimljena u fascinantnim okruženjima ranije nezabilježenim filmskom kamerom, a sam proces snimanja bio je toliko logistički, fizički i psihički naporan da je i lično režiser završio na nosilima. Zvučni, svjetlosni i vizuelni efekti su takođe pažljivo uklapani da bi se na kraju dobio jedno od estetski najsnažnijih ostvarenja 2019. godine.
Uprkos svemu tome, pa i nagradama na prestižnim festivalima kakvi su Sundance i San Sebastijan, „Monos“ kao kolumbijski kandidat za Oskara nije dospio ni u uži izbor za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Jeste, međutim, pronašao svoj put do gledalaca širom svijeta, pa ga trenutno možete pronaći u HBO videoteci u sklopu m:tel-ove IPTV ponude.
Naslovna fotografija: Neon
