Na prelazu iz prve u drugu deceniju trećeg milenijuma čitav svijet je plesao uz „Alors on dance“. Gotovo da nije bilo podijuma na planeti kojim se nisu gibala tijela u različitim fazama intoksikacije raznim sredstvima, prateći zarazni bit i hipnotični glas nekog tamo anonimusa Stromaja (Stromae).
Malo njih je tada kapiralo i još manje ih se interesovalo da saznaju kako se Stromajevi stihovi, znatno ozbiljniji od podloge preko koje klize, baš na njih odnose. Na generaciju mladih sa sumornim izgledima u životu, svakodnevicom obojenom u sivo i subotnjim urnisanjem u klubovima kao jedinim, makar privremenim izlazom u sreću. I tako, ništa ne shvatajući već samo plešući, nesvjesno su potvrđivali poente muzičara koji će kasnije postati ekspert podvaljivanja gorkih tema u pitke melodije (sjetimo se samo potresne „Quand c'est?“).
Tačno deceniju kasnije, jedan od najboljih filmova 2020. godine završiće scenom koja kao da je prepisana iz lirika ovog Belgijanca.
(Kako red nalaže, ovdje ćemo upozoriti da slijede spojleri!)
Nakon svih figurativnih uspona i doslovnih padova profesora Martina, on će u posljednjoj sceni danske drame „Još jedna tura“ („Druk“) uzeti svoje pivo i s njim u tandemu otplesati vrhunski efektno finale najvjerovatnijeg sljedećeg dobitnika Oskara za neenglesko ostvarenje.
Iako se glumac Mads Mikelsen (Mads Mikkelsen) prvobitno bunio protiv ovakve završnice, ipak je vjerovao drugom kreativnom geniju, režiseru Tomasu Vinterbergu (Thomas Vinterberg), i zajedno su stvorili kraj koji je istovremeno scenaristički neočekivan, vizuelno snažan, simbolički kompleksan i otvoren za tumačenje.
Pijani ples u „Još jednoj turi“ je, u kontekstu njenih psiholoških i socioloških tema, istovremeno podsvjesni lažni bijeg od demona i svjesni povratak njima. Na nivou filma kao djela, on je priličan izlet u odnosu na dotadašnji razvoj atmosfere, priče i likova, svojevrstan odskok u međuprostor drame i fantazije, u kojem naš protagonista i dalje tegli sav teret svoje stvarnosti na leđima, u očima, na osmijehu, ali ga ruke, noge, kukovi odjednom ponesu sa lakoćom katarze koju donose jedino konačni poraz, pobjeda ili predaja bioskopskoj publici na (ne)milost njenog suda.
Ovakav graciozni pad u pakao vidjeli smo i godinu ranije, u posljednjim minutama prve sezone „Euforije“ („Euphoria“). Iako smo vjerovali da nas ništa ne može iznenaditi u djelima Sema Levinsona (Sam Levinson), teško da je iko očekivao kako će prvi dio ove fenomenalne serije završti, suštinski, muzičkim spotom.
Zendejina (Zendaya) Ru zatvara pun krug svog poroka, tone u još jedan narkotični trip i iz njega izranja praćena Labrintovom (Labrinth) kompozicijom oko koje Levinson oblikuje predivno snimljenu i pažljivo koreografisanu finalnu sekvencu.
Na taj način, nešto što je moglo da bude tek očekivano mučni ishod prve etape u tinejdžerskoj borbi sa depresijom i zavisnošću pretvorilo se u pjevljivi, plesni pop hit zapakovan u vanredno mračni celofan. I upravo je ova gorko-slatka kombinacija, kao iz recepata Meri Popins, prvoj sezoni „Euforije“ donijela dodatnu snagu, kvalitet i originalnost, ali i popularnost među mlađim gledaocima – najveću vrijednost za jedno djelo koje se bavi upravo „instagram generacijom“.
Samo dva mjeseca nakon što je razigrana tama obuzela Ru, svjedočili smo jednom tako zlokobno ležernom, unesrećeno razdraganom, traumatično dirljivom plesu i na velikom platnu. U bioskope je stigao Filipsov (Todd Phillips) „Džoker“ („Joker“) i ona, skoro već sad kultna scena plesa na gotamskim stepenicama.
Ponovo je igrom obilježen prelomni trenutak u kom zlo trijumfuje nad dobrim. Odnosno, u Filipsovom tumačenju Džokerove biografije – momenat u kojem devijantnost jednog društva nepovratno gura njegove najkrhkije članove do dna „stepenica za Raj“. Epohalna kakva jeste, prvenstveno zahvaljujući manijakalnom Hoakinu Finiksu (Joaquin Phoenix), ova plesna scena s lakoćom je iz javnosti potisnula onu drugu, u samoj završnici filma.
U njoj Džoker ponavlja svoje bezbrižne, bezosjećajne, krvave korake, ali više nije sam u nekoj zabačenoj uličici, progonjen siluetama sistema koji mu stoji nad glavom. On je sada u centru Gotama, u srcu haosa, na polupanim patrolnim kolima, praćen klicanjem mase jednako sluđenih, izvitoperenih, razularenih džokera. I njegov pun krug zatvoren je jednim okretom na prstima.
Da se plesom može jednako efektno zadržati u sivoj zoni između iz mraka i svjetla, prepuštajući gledaocima da izaberu stranu i smisao, pokazala su nam dva primjera iz prethodne godine. Istina, „Uništenje“ („Annihilation“) je imalo svojih nedostataka i njegova igra jeste završila eksplozijom, ali njegova ultimativna scena počela je horor setingom i prerasla u vizuelnu poeziju.
U najsnažnijoj sekvenci filma (možda zajedno s onom u kojoj svira „Helplessly Hoping“), Aleks Garland (Alex Garland) nam je podario ne baš tipičan ples, ali svakako koreografiju Natali Portman (Natalie Portman) i njenog klona koja je vrlo uznemirujuće, divno slojevito, skoro religijsko iskustvo.
Kako Portmanina Lina objašnjava nekoliko sekundi kasnije, ovdje nismo svjedočili razaranju, već stvaranju nečega novog. Njene eksplikacije tu završavaju, ali su nam pokreti već dovoljno opisali bol, težinu i autodestruktivnost tog procesa kreacije kroz borbu sa samim sobom. Međutim, pitanje da li je svaka lična evolucija nužno nabolje ostaje da lebdi u očima – Natalinim, Oskarovim (Oscar Isaac) i gledalačkim.
Baš kao najambicioznije djelo te 2018, i njeno najveće filmsko iznenađenje privedeno je kraju jednom dobro sinhronizovanom tačkom. „Madeline's Madeline“ je niz prelijepih, ali krajnje nedorečenih, potpuno zbunjujućih i često prehermetičnih kadrova, zbog čega nije odmakao dalje od statusa indi hita i lansirne rampe za potencijalnu novu zvijezdu u vidu fascinantne Helene Hauard (Helena Howard).
Ko se strpi do posljednjih minuta i sakupi parčiće smisla u toj šumi zvukova, boja i ekspresija, moći će vidjeti kako se ipak sklapaju u kakvu-takvu cjelinu tokom plesnog krešenda na gradskim ulicama. Rediteljka Džozefin Deker (Josephine Decker) i tada ostavlja na tumačenje da li je Medlinino tiho povlačenje iz napokon usklađene formacije njen ljekoviti trijumf nad tuđim očekivanjima ili lukavi trik njenog ludila kojim svoje spasioce pretvara u saučesnike.
Lijepe primjere koreografije koja naposlijetku ipak nadvladava konflikt dobili smo godinu-dvije poslije. Čarli Kofman (Charlie Kaufman) kao da je gledao Dekerin epilog i sebi u bradu promrmljao: „Mogu ja to i bizarnije i bolje“, jer je u 2020. režirao još drastičniji prelaz iz psihološkog ponora na bajkovite oblake. Njegov „I'm Thinking of Ending Things“ je bez sumnje najmagnetičnija konfuzija koju smo gledali u ionako haotičnoj godini, a tolike zbrke, tenzije i zle slutnje, koje sve vrijeme prate nesrećnu Džesi Bakli (Jessie Buckley) i nas namučene sa njom, u samoj završnici dolaze na milimetar od kulminacije u nekoj ogavnoj grozoti.
I onda – puf – grane sunce u napuštenu srednjoškolsku zgradu, pojavi se dvoje plesača i dobijemo baletski melem na sve rane usput otvorene po srcu, mozgu i izgriženim noktima. Ovakav kraj je drastično drugačiji i optimističniji od onoga u Ridovom (Iain Reid) romanu, osmišljen da bar nakratko ubrizga dozu sreće, olakšanja i ljubavi u Džejkovu napaćenu maštu i nagradi one koji su ispratili svu njenu čamotinju.
Godinu prije mnoge su suze puštene uz školski primjer kvalitetnog „happy dance end-a“, onog u kom mali Džodžo, kojeg očaravajuće igra mladi Roman Grifin Dejvis (Roman Griffin Davis), najprije dobija zasluženu šamarčinu od maestralne Tomazin Mekenzi (Thomasin McKenzie), a potom stidljivo počinje njihovo razmrdavanje na svježem vazduhu s mirisom baruta i friško poraženog nacizma.
Nakon godina zatočeništva mlade Jevrejke u strahu, beznađu i mraku te godina zabluda mladog Nijemca iz povodljivosti, ignorancije i ksenofobije, ovo dvoje siročadi i konačno pronalazi istu talasnu dužinu. A ona je na frekvenciji Bouvijeve (David Bowie) „Helden“, njemačke verzije vanvremenske „Heroes“, inspirisane parom kojeg je Bouvi zapazio jednog dana u sedamdesetima kako se ljube naslonjeni na Berlinski zid. Štošta je u Vaititijevoj (Taika Waititi) ratnoj satiri iz 2019. genijalno posloženo, ali ovakav kraj je vjerovatno jedini koji je mogao, ne samo spriječiti da se „Zeka Džodžo“ („Jojo Rabbit“) ne oklizne u patetiku, već ga u posljednjim trenucima čak izdići na još viši nivo.
Kada nabroji sve misli, probleme i opijate koji muče njegovu generaciju, Stromaj u posljednjim stihovima „Alors on dance“ kaže: „I na kraju, tek kad je sve gotovo – mi plešemo!“ U odjavnim sekundama, međutim, dodaje jedno: „Ali ipak ima još…“
Filmski svijet, čini se, ponovo postaje svjestan ove jedinstvene moći plesa – da ritmom sumira sva dotad pomenuta i prećutana pitanja, mimikom ih odbaci ili usisa u sebe i pokretima rješava jedno po jedno, dajući savršeno tačne, samouvjereno pogrešne, ili zadirkujuće nejasne odgovore. Filmska umjetnost sve kreativnije prihvata plesnu, ne kao usputnu pauzu za kokice, već kao idealan artistički zaključak ostvarenja koja su miljama daleko od mjuzikla. Primjeri pomenuti ovdje samo su neki od najpozitivnijih koje smo ugledali u proteklih godinu-dvije. Nadamo se da će ih, kao u Stromajevom starom hitu, ipak biti još.
Naslovna fotografija: Warner Bros. Pictures
